Ko je u institucionalnom lancu kriv za bjekstvo lica koje je označeno kao šef kriminalne grupe, nakon što mu je izrečena prvostepena presuda od deset godina i dva mjeseca zatvora i pošto mu je određen pritvor, po svemu sudeći, neće biti poznato u skorije vrijeme. Nažalost, već je postalo ustaljena praksa da u Crnoj Gori izostaje odgovornost nadležnih za bezbjednosne propuste i skandale, a o ostavkama da i ne govorimo. Zasad imamo obećanje direktora policije Lazara Šćepanovića da ostavku neće podnijeti, krivce još nemamo, a bjegunca traži Interpol.
Imamo i prebacivanje odgovornosti i krivice, a sve to je plodno tle za različite spekulacije. Najglasnije se spekuliše o tome da je bivša predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica postigla "dil" s određenim krugovima bliskim bivšoj vlasti i s njom povezanim tajkunima da, u zamjenu za njeno ćutanje i lojalnost, obezbijede zaštitu i "sigurnu luku" njenom sinu. U prilog toj tezi, podsjeća se na njenu svojevrsnu prijetnju, kada je svojevremeno pred TV kamerama izjavila da svašta zna, budući da su mjere tajnog nadzora bile kod nje, i da to što zna može i da ispriča kada procijeni da je pravo vrijeme za to. No, stvari su se promijenile kada je SDT u završnoj riječi zatražilo po 20 godina zatvora za nju i njenog sina. Medenica je tada rekla da, ni uprkos toj zaprijećenoj kazni, "neće Vesna progovoriti", već će ići uzdignutog čela. Po mišljenju mnogih, scenario koji je uslijedio nakon izricanja prvostepene presude očekivani je epilog dogovora s onima kojima se Medenica obratila kada je govorila o mjerama tajnog nadzora.
Doktor nauka bezbjednosti Ivan Pekić ističe da se spekulacije o mogućem političko-bezbjednosnom dogovoru Vesne Medenice i struktura bliskih bivšem režimu ne mogu tretirati kao utvrđena činjenica, ali se ne mogu ni ignorisati kao puka teorija zavjere.
– U tranzicionim društvima, naročito onima sa dugom tradicijom isprepletenosti politike, pravosuđa i bezbjednosnog sektora, ovakvi scenariji predstavljaju poznat obrazac djelovanja neformalnih centara moći. Bezbjednosna teorija takve aranžmane prepoznaje kao paktove nekažnjivosti, u kojima se zaštita ili tolerancija kupuju ćutanjem i lojalnošću. Dugogodišnji nosioci ključnih pravosudnih funkcija često raspolažu informacijama koje imaju visok kompromitujući potencijal za čitav sistem.
Takav informacioni kapital, naročito u periodima političkih promjena, postaje sredstvo pregovaranja i samoočuvanja. U tom smislu, i sama percepcija da je neko u poziciji da trguje sopstvenim saznanjima o aferama predstavlja ozbiljan bezbjednosni problem, bez obzira na to da li je konkretan dogovor ikada formalno postojao – kazao je Pekić za "Dan".
Prema njegovim riječima, najveća šteta ovakvih spekulacija ne leži u njihovoj medijskoj atraktivnosti, već u razornom uticaju na povjerenje građana u institucije sistema.
– Kada pravosuđe i bezbjednosni sektor ne pokažu jasnu, efikasnu i uvjerljivu reakciju, prostor za sumnju se širi, a percepcija selektivne pravde postaje dominantna. Time se održavaju paralelni centri moći i produžava život neformalnih struktura koje su, formalno, trebale biti demontirane – naglašava Pekić.
Bjekstvo Miloša Medenice, smatra naš sagovornik, ne može se posmatrati kao izolovani incident, niti kao puki operativni previd pojedinaca u sistemu.
– Sa stanovišta savremenih bezbjednosnih studija, riječ je o manifestaciji dubokog institucionalnog propusta u bezbjednosno-pravosudnoj arhitekturi države, koji ukazuje na dugogodišnje probleme u procjeni rizika, nadzoru lica visokog bezbjednosnog rizika i međuinstitucionalnoj koordinaciji. U svakom funkcionalnom sistemu, lice koje se dovodi u vezu sa organizovanim kriminalom i nezakonitim uticajem, a pritom raspolaže značajnim finansijskim i socijalnim kapitalom, moralo bi biti tretirano kao bezbjednosna prijetnja visokog stepena. U ovom slučaju, takav tretman je izostao. S obzirom na to da je ovo lice osuđeno za krivična djela stvaranja kriminalne organizacije, produženo krivično djelo šverca, dva krivična djela protivzakonitog uticaja i da je ovaj pravosudni postupak često pominjan u medijima kao jedan od najvećih slučajeva protiv organizovanog kriminala i nezakonitog uticaja u Crnoj Gori, njegovo bjekstvo podriva vladavinu prava u Crnoj Gori – ukazuje Pekić.
Dodaje da posebno zabrinjava činjenica da nijesu primijenjene osnovne preventivne mjere koje se u praksi koriste upravo da bi se spriječio bijeg – od ograničenja kretanja i pojačanog nadzora, do blagovremenog reagovanja policije u trenutku kada je rizik bio očigledan.
– To upućuje na ozbiljan neuspjeh procjene bezbjednosnog rizika, ali i na moguću institucionalnu pasivnost – ocijenio je Pekić.
