Jedan od više razloga zbog kojih su osuđenici posljednji put u aprilu ove godine stupili u štrajk, na koji su, kako nam je nezvanično potvrđeno iz zatvorskih krugova, nadležni po ko zna koji put ostali nijemi, odnosio se i na neujednačenu praksu sudova po pitanju primjene ovog instituta i zloupotreba prilikom odlučivanja o molbama za odobravanje uslovnog otpusta.
Iako je zakon u tom dijelu vrlo jasan, rješenja sudova su često neujednačena i kontradiktorna.
Advokat Andrijana Razić za "Dan" objašnjava institut uslovnog otpusta i potvrđuje da su prilikom odlučivanja o molbama za uslovni otpust česti propusti, ali i da je dugo godina u zakonu postojala jedna neustavna odredba koja je išla na štetu osuđenim licima.
Naime, institut uslovnog otpusta daje licu koje je osuđeno na kaznu zatvora pravo i mogućnost da, nakon izdržanih 2/3, a izuzetno i 1/2 te kazne, na osnovu dobrog vladanja i pretpostavljene postignute resocijalizacije, traži od države beneficiju ranijeg otpuštanja s izdržavanja kazne, odnosno bukvalno – skraćenje te kazne, uz određene zakonske uslove i pravila ponašanja.
Razić objašnjava da o uslovnom otpustu odlučuje vanraspravno vijeće suda koje je donijelo presudu, i to na ročištu, ukoliko to zahtijeva podnosilac molbe ili van ročišta, ukoliko takav zahtjev ne postoji, a iz spisa predmeta proizilazi da su ispunjeni uslovi za odlučivanje. U zakonu ne stoji kao izričito propisana obaveza suda da od UIKS-a pribavlja mišljenje o uspješnosti postignute resocijalizacije tog osuđenika koji podnosi molbu, ali to suptilno i nedvosmisleno proizilazi iz nekih relevantnih odredbi, a u praksi predstavlja nezaobilaznu i podrazumijevanu proceduru u postupku odlučivanja o uslovnom otpustu. Mišljenje UIKS-a u tom smislu striktno formalno-pravno ne obavezuje sud u donošenju odluke, ali sasvim logično predstavlja dominantan faktor i najznačajniji pokazatelj da li je podnijeta molba osnovana i da li bi istoj trebalo udovoljiti, objašnjava Razić.
Ona dodaje, da je dugo godina u procesnom zakonu koji reguliše izvršenje kazne zatvora postojala i jedna nezakonita i neustavna odredba, a to je obaveza suda da nakon podnošenja molbe za uslovni otpust od Uprave policije traži i procjenu o eventualnom postojanju tzv. "bezbjednosnih smetnji" u odnosu na osuđeno lice koje traži uslovni otpust i to u smislu da li bi potencijalno nekome spolja prijetila opasnost ukoliko bi taj osuđenik ranije izašao s izdržavanja zatvorske kazne ili bi on sam bio bezbjednosno ugrožen.
Takva procjena, objašnjava ona, bilo pozitivna, bilo negativna, u praksi je u najvećem broju slučajeva potpuno nezakonito predstavljala apsolutnu prevagu u donošenju odluke suda, iako smo u realnosti vrlo često imali situacije da se ta policijska procjena dobrano zloupotrebljava.
– Srećom, takvoj loše uspostavljenoj sudskoj praksi se stalo na put, nakon što je prije par godina Ustavni sud usvojio inicijativu kolege advokata Marka Radovića i proglasio neustavnim odnosne odredbe Zakona o izvršenju kazni zatvora, novčane kazne i mjera bezbjednosti. Od tog momenta, sudske odluke u postupcima po molbama za uslovni otpust postale su u značajnoj mjeri zakonitije, osnovanije i pravičnije, iako i sada postoje neki rijetki izuzeci od tog pravila – zaključuje naša sagovornica.
