– Uslovni otpust je zakonom predviđen institut koji omogućava osuđenom licu da, nakon izdržanog dijela kazne zatvora, ostatak kazne provede na slobodi pod određenim uslovima. U suštini, riječ je o "zasluženom oprostu" – mehanizmu kojim se nagrađuje dobro vladanje zatvorenika, njegov rad na sebi i realna mogućnost reintegracije u društvo. Cilj nije samo rasterećenje zatvorskog sistema već i podsticanje resocijalizacije, što je jedna od osnovnih svrha kažnjavanja, kazala je Razić u razgovoru za "Dan".
Prema njenim riječima, pravo na uslovni otpust imaju apsolutno sve kategorije osuđenih lica, bez obzira na vrstu krivičnog djela i visinu izrečene kazne.
– To nije privilegija rezervisana za "lakša" djela, već zakonsko pravo koje se cijeni od slučaja do slučaja, na osnovu jasno propisanih uslova. Postoje formalni i materijalni uslovi. Formalni uslovi podrazumijevaju da je osuđeno lice izdržalo dvije trećine kazne, odnosno izuzetno polovinu kazne zatvora. Materijalni uslovi se odnose na izvještaj Uprave za izvršenje krivičnih sankcija, koji obuhvata podatke o ličnosti zatvorenika, njegovom ponašanju tokom izdržavanja kazne, disciplini, odnosu prema radu, kao i procjeni njegove buduće reintegracije u društvo, pojašnjava naša sagovornica.
Dugo se u javnosti govorilo o tzv. "bezbjednosnim smetnjama" kad je u pitanju odobravanje uslovnog otpusta osuđenim licima. Razić ukazuje na brojne zloupotrebe u tom smislu, navodeći da je ta praksa okončana, ali sa ogromnim zakašnjenjem.
– To je bila jedna od najvećih i najopasnijih nezakonitosti u ovoj oblasti pogotovo u predmetima koji su se ticali organizovanog kriminala ili teških krivičnih djela protiv života i tijela. Godinama su molbe za uslovni otpust odbijane na osnovu navodnih "bezbjednosnih smetnji", koje je policija procjenjivala u tajnim, operativnim postupcima. Zatvorenik, njegov branilac, pa čak ni sud, nisu imali uvid u razloge takvih procjena. To je bilo nedopustivo i suprotno osnovnim principima zakonitosti, prava na pravično suđenje i pravne sigurnosti, ističe Razić.
Podsjeća da je Ustavni sud prije nekoliko godina proglasio neustavnim dio zakonske odredbe koji se odnosio na "bezbjednosne smetnje", a potom je donošenjem novog zakona ta formulacija potpuno izbačena iz pravnog sistema.
– Time su konačno usaglašene odredbe dva zakona koja regulišu ovu oblast i u cjelosti je eliminisan prostor za proizvoljnost i dalje zloupotrebe ovog veoma značajnog instituta. Iako je u praksi (a imajući u vidu prethodno navedene okolnosti) bilo značajno više slučajeva gdje se institut uslovnog otpusta zloupotrebljavao na štetu zatvorenika, postojali su i rijetki slučajevi kada su sudovi brutalno kršili zakon i zloupotrebljavali svoje diskreciono pravo u korist određenog zatvorenika, ukazuje naša sagovornica.
Razić navodi i konkretan primjer iz sopstvene prakse...
– Najpoznatiji takav slučaj iz moje prakse odnosio se na osuđenika V.T. Osnovni sud na Cetinju mu je, u rekordnom roku i direktno suprotno zakonu, negativnom izvještaju UIKS-a i elementarnoj sudijskoj logici, odobrio uslovni otpust. Odluku je u rekordnom roku donijela tadašnja predsjednica suda, a svima koji su pratili krivični postupak bilo je jasno da je takva odluka povezana sa njegovom ulogom "krunskog svjedoka optužbe". To je bio primjer otvorenog pravnog nasilja nad institutom koji bi morao da počiva isključivo na zakonu i činjenicama i izvještaju UIKS-a. Međutim, bio je suprotan svemu tome, pravilnoj sudijskoj logici i zdravom razumu – naglašava Razić.
Prema njenim riječima, sud mora da odlučuje dosljedno, obrazloženo i bez skrivenih uticaja.
– Samo tako institut uslovnog otpusta može imati smisao i opravdati svoju svrhu u savremenom krivičnom pravu – zaključila je Razić.
