Politika i vera ne idu ruku pod ruku, mada ako ima dobre volje, jedna drugoj moze pomoci. Ako ne idu u smeru pomoci i dobre volje, bolje je da idu svaka svojom stranom ulice.
U ovom slucaju, to nije bilo u cilju razumevanja i dobre volje. Niti je ovde bilo politike, niti vere. Na zalost, to nije redak slucaj u Crnoj Gori.
Politicari, ako su sa crkvom i bezuslovno sa njom, misle da samim tim cine dobro crkvi. Time svakako, precenjuju sebe. Vise ce pomoci crkvi ako je njihovo pomaganje nevidljivo i nenametljivo, za razliku od nametljivog i nadnaravnog agitovanja i podilazenja crkvi, sto neumoljivo skrece u populizam.
Takodje, crkva svojim pristajanjem da u svoje krilo, nekriticki i zarad sopstvenog interesa, prihvata politicare i biznismene, ne cini dobro sebi. Ona se time gubi na autenticnosti kao duhovna tvorevina i sebe prevodi u biznis status.
Da je to bilo ponasanje crkve, kroz vekove, kao sto je to cesto slucaj danas, da li bi smo danas imali ijednog sveca? A znamo kako su i zasto "sveci" nastajali.
Ako se i dalje nastavi ovako, kako cemo znati ko je "svetac"a ko "biznismen". Crkva mora postovati svoju misiju, te ako je mesa sa politikom, zbog interesa i vlastitog komoditeta, sigurno ce izgubiti na ubedljivosti i svojoj iskonskoj svrsi. A to moze biti veoma opasno.