Učesnici, pažljivo odabrani mladi crtači, imali su priliku da u dva intenzivna dana rade po dva školska časa, dok je završni dan bio rezervisan za pripremu izložbe, zaokružene nastupom podgoričkog pank benda MaramituMintinu.
Maksimalan broj učesnika ograničen je na deset, što, prema riječima samog Lalovića, omogućava "efikasan produktivan rad". Radionice je, kako kaže, organizovao "u saradnji s NVO ili institucijama". Izbor polaznika nije bio slučajan – preduslov je bilo prethodno poznavanje crtanja.
– Primjetno je da djevojčice više naginju manga i anima stripu, a dječaci Marvelu ili DC strip školi – zapaža Lalović, dodajući da je "potencijal prisutan, ali da u radu s mladima uvijek treba imati adekvatan pristup".
Tematski, polaznici su se kretali od likova iz svakodnevice do klasičnih vestern motiva. Kroz individualan rad, Lalović je mlade usmjeravao, ali ih nije ukoravao – tehnika je bila u službi izraza, a ne obrnuto.
U svom osvrtu na rad Boba Lalovića, podgorička vajarka i muralistkinja Dubravka Duda Duletić, autorka skulptura "Moji ljudi" na mostu Blaža Jovanovića, ne ostavlja mjesta dilemi:
"Bobo Lalović nije samo autor stripova, on je gerilac svakodnevice, hroničar sa margine i čuvar Titograda, grada koji polako blijedi iz sjećanja."
Ona u Lalovićevom stvaralaštvu prepoznaje urgentnost – liniju koja ne čeka, koja se kreće brže od vremena. Kao da "ruka hvata duh ulice prije nego što ga neko izbriše". Njegova brzina nije površna, već iskonska – nema uljepšavanja, nema "plastike", već "prljavštine, dima, graje, smijeha i psovki".
To je Lalovićev Titograd – opipljiv, iritantan, stvaran. Bobo Lalović, autor kultnog "Titogradskog stripovanja", predstavio je najnovije izdanje ovog urbanog strip-dnevnika u podgoričkom Itaka librari baru, mjestu gdje se literatura susreće s buntom. O njegovom stripu Duda Duletić je zapisala da "glavni junaci nisu izmišljeni, to su stvarni likovi, autentični Podgoričani, Titograđani… Bobo im vraća glas i daje im super moći, ali ne da lete, već da opstanu."
Taj urbani realizam nije lišen stavova. Naprotiv – njegovi likovi nisu žrtve već otpornici. A Lalović, kroz svoje radionice, taj otpor prenosi dalje - "klincima sa stavom" koji, poput njega, žele da "kažu nešto svoje, bez šminke i bez laži".
"Strip kod Boba nije hobi već otpor, prostor slobode."
I u tom prostoru, koji nije nimalo udoban, već nužan, Bobo Lalović ostavlja trag. Njegovi radovi ostaju urezani u "mentalni asfalt" grada koji pamti. Dokle god postoje oni koji ga crtaju, Titograd živi.
Bobo je među prvima u toj liniji. I, kako se čini – ne namjerava da stane.
