Piše: Michal Leibowitz za The New York Times
Malo je odluka tako strašnih za pripadnike moje generacije - onih na rubu milenijalaca i generacije Z - poput one postati roditelj ili ne. Godine 2023, u SAD je stopa fertiliteta bila rekordno niska. Ovaj pad se donekle može objasniti odlaganjem ove odluke ili smanjenjem broja djece u porodici prije nego potpunim odricanjem od podizanja djece uopšte. Ali je ipak sve vjerovatnije da su najviše milenijalci odustali od porodice u odnosu na sve druge generacije u američkoj istoriji.
Za ovaj trend ima pregršt reallnih objašnjenja. Ljudi nemaju djecu jer to podrazumijeva previše troškova. Nemaju djecu jer ne mogu da nađu pravog partnera. Nemaju djecu jer žele na prvo mjesto da stave svoju karijeru, zatim zbog klimatskih promjena, zbog isuviše depresivne pomisli o rađanju djeteta u ovako naopakom svijetu. Odriču se roditeljstva zbog toga što je preinačena presuda o pravu na abortus ili zato što se nepopravljivo plaše obavezivanja ili zbog toga što je popularna kultura majčinstvo učinila tako zastrašujućim, a sve te obaveze duboko neprijatnim, da bi trebalo imati dozu mazohizma kako bi se to uopšte i razmotrilo. Možda žene imaju manje djece jednostavno zato što im se može.
Čini mi se da ima pomalo istine u svim ovim objašnjenjima. Ali ja mislim da postoji još jedan razlog, onaj koji je često zanemaren. Prethodnih nekoliko decenija, Amerikanci su redefinicali pojmove "zlostavljanja, zanemarivanja i traume" šireći ove kategorije na emotivne i porodične patnje koje su se ranije smatrale neizbježnim dijelom života. Izgleda da odrasla djeca sve više javno, čak i opravdano, prekidaju kontakt sa roditeljem i uz to ponekad navode emotivno, fizičko ili seksualno zlostavljanje koje su doživjeli u djetinjstvu,a nekad spomenu i oprečne vrijednosti, toksičnost roditelja ili osjećaj da ih ne razumiju i ne podržavaju.
Ova promjena doprinijela je novim, gotovo nedostižnim standardima za roditeljstvo. Oni ne samo da treba da obezbijede krov nad glavom, hranu, sigurnost i ljubav, već mi, njihova djeca, očekujemo i da nam pomognu da započnemo karijeru, pa čak i da ih smatramo odgovornim za naše mentalno stanje i sreću i kad poodmakne odraslo doba.
Zato želim da ukažem na to da postoji još jedan razlog zašto se moja generacija ježi roditeljstva-od naših roditelja smo očekivali nedostižne uspjehe za koje, duboko u nama, znamo da ih mi ne bismo mogli ostvariti.
Napunila sam 14 godina 2010. Prvi put sam pošla kod psihoterapeuta iste godine, zato što sam se samopovređivala. Ničeg posebnog nije bilo u mojim patnjama. Devet posto Amerikanca, u određenom trenutku života, pati od nekog poremećaja ishrane. Skoro 30 procenata odraslih ljudi prođe kroz period depresije. Bila sam jedna od nebrojeno mnogo onih koji su - uz pomoć seansi i interneta u širem smislu - počeli da gledaju na svoju priču o borbi kao usko povezanoj sa pričom o neuspjesima mojih roditelja, nedovoljno ljubavi, prihvatanja, mudrosti i pomoći.
Možda moji roditelji jesu bili prestrogi - to je sigurno jedno od tumačenja koje su izdvajali terapeuti kod kojih sam posle išla u tom periodu - iako to nije bilo racionalno objašnjenje moje situacije. "Ako imaš problem, odmah pretpostaviš da to ima neke veze sa tvojim roditeljima - naravno, nekad tako i bude" - kaže Džošua Kolman, psiholog i stručnjak za zahlađenje odnosa u porodici. "Ali ima veze i sa nekim srećnim slučajem koji te zadesio, nekim nesrećnim slučajem, genetikom, vršnjacima, braćom i sestrama i drugim važnim odnosima.
Uvjerenje da poteškoće odraslih, naročito naši duševni izazovi, imaju korijen u djetinjstvu je odavno poznato psihološko utemeljenje. Sigmund Frojd, na primjer, tvrdio je da se uzrok opsesivno-kompulsivnim tendencijama mogu naći u suviše rigidnom učenju slova ili nečem sličnom. Popularna psihološka teorija iz sredine 20. vijeka ukazuje na to da je uzrok autizmu nedovoljno majčinske topline (majke hladne kao led). Tokom prethodnih 50 godina, kada su se genetski i bološki elementi umnih poremećaja našli u središtu istraživanja u ovom polju, roditelji se nisu mnogo osjetili odgovornim za psihičke i razvojne poremećaje.
Međutim, Ešli Froli, sociolog, ističe da roditelje i dalje krive za poteškoće svoje djece. "U obimnoj akademskoj literaturi govori se o sitnim dešavanjima iz djetinjstva kako bi izvor ličnih i društvenih problema našli u svemu što su roditelji činili - od toga kako su hranili svoju djecu do toga koliko riječi su znali da kažu prije nekog ključnog uzrasta koji je sve niži i niži.
Naravno, nisu svi milenijalci ili zijevci (generacija Z) na psihoterapiji -- mada imaju običaj da potraže psihološku pomoć više nego druge generacije. Ali su terapeutske i psihoanalitčke ideje toliko protkane u popularnu kulturu i formirale su okosnicu našeg shvatanja života u tolikoj mjeri da ih više i ne prepoznajemo kao terapeutske.
Ironija je u tome što,tokom prethodnih par decenija, roditelji u Americi sve više ulažu trud i vrijeme u to kako da budu dobri roditelji. "Odrekli su se hobija, sna i vremena za prijatelje u nadi da će od svog potomka načiniti uspješnog čovjeka" piše dr Kolman.
Zapažena je nonšalantnost modernog pristupa roditeljstvu: zaposlene majke početkom dvijehiljadite godine provodile su jednako vrijeme fokusirane na dijete kao i majke domaćice sedamdesetih godina. Posljednjih decenija 20. vijeka, majke iz više radničke klase naročito su prigrlile intezivnu dinamiku podizanja djeteta gutajući knjige o savjetima za roditelje, pretrpavale djecu igračkama dobrim za njihov razvoj, birale samo organsku hranu i tražile vannastavne aktivnosti.
Ipak, mi odrasla djeca sve više nalazimo mane roditeljima zbog čega, u krajnjem, prekidamo odnos sa njima. Doktor Kolman, koji se bavi savjetovanjem porodica u kojima je došlo do zahlađenja odnosa, u praksi je svjedočio tome da djeca prekidaju kontakt s roditeljima zbog finansija, različitih političkih stavova ili negativnih komentara na račun partnera. "Čak i vrlo pristojnim roditeljima se desi da dijete prekine kontakt sa njima"-rekao mi je.
Rezultat svih ovih promjena je to što se roditeljstvo počelo sve više doživljavati kao jedna loša stvar. Odnos između roditelja i djeteta se dugo odlikovao uzajamnim dužnostima. Roditeljske dužnosti mogu da podrazumijevaju, recimo, hranjenje i oblačenje djeteta, disciplinovanje i učenje djeteta kako da stekne vještine koje će mu biti potrebne u odraslom dobu. Zauzvrat, djeca su imala dužnost da poštuju svoje roditelje i konsultuju se sa njima, da privređuju i da im podare unuke.
Danas se čini da roditelji su još uvijek u obavezi prema svojoj djeci, ali da dužnosti djece više nisu obavezne. "Ako si kao roditelj iznevjerio moja očekivanja-koja je, naravno, sve teže definisati-onda ti ja sad kao tvoje odraslo dijete ništa ne dugujem" smatra Kolman. To bi značilo da imati dijete danas znači veliku finansijsko, emotivno i duhovno ulaganje.
Kada sam imala 14 godina, bila sam u svom svijetu. Udubljena u svoje patnje i drame. Dugo godina nisam razmišljala o tom periodu mog života, sve do one zime kada sam ostala trudna.
Istina je da nikad ranije nisam provela toliko vremena razmišljajući o perspektivi mojih roditelja. Dijelom je to tako zato što su oni dali sve od sebe da te brige sakriju od mene i zato što su o tome razgovarali u tišini ili u svojoj sobi. Ali čak i kasnije, kada sam kao odrasla išla na terapiju, fokus mi je uvijek bio na mojim mislila i osjećanjima.
Razmišljala sam o ljubavi koju sam osjećala prema nerođenom zamotuljku u sebi - tek tada sam, počevši da ukazuje na svoje postojanje blagim udaranjem i okretanjem-bila zapanjena svim onim što nisam razumjela. Ljubavlju koju su moji roditelji osjećali, osjećaju i za koju sam shvatila da često nisam to ni vidjela.
Prije nego što sam zatrudnila, jedna drugarica mi je rekla: "Ništa ne mijenja odnos sa majkom kao kad ti dobiješ dijete". To je istina. Takođe je istina to da ništa ne mijenja tvoj odnos prema samom životu i tvoju životnu priču kao odluka da ga živiš za drugo biće.
I ima nečeg suludog u tome što jedna od prepreka odluci da imamo djecu, a koju osjećaju mnogi iz moje generacije, jeste strah da ćemo ih iznevjeriti na isti način kao što su naši iznevjerili nas. Ipak, dijete ti upravo može pomoći da shvatiš da narativi koje nosiš sa sobom godinama, kao stari zimski kaput, više ti jednostavno ne služe. Da ta priča koju pričaš sebi o tome kako su te boli iz djetinjstva učinile od tebe to ko si sad - to možda jeste istina, ali nije jedina priča koju možeš ispričati.
Imala sam mnogo pogrešnih rezona o roditeljstvu - nisam bila sigurna hoću li biti dobra majka, nisam bila sigurna kako da ja ostanem ja i budem majka istovremeno, nisam bila sigurna kako će dijete uticati na moje karijerne ciljeve, na moje pisanje, nisam znala jesam li u stanju da iznova pružam drugom biću, a i muž je, opet, imao neke svoje rezone. Na kraju smo uradili ono što je u prošlosti sigurno mnogo ljudi uradilo: stavili smo po strani sumnje i potrudili se da vjerujemo u to da nismo prvi koji o tome misle i brinu i da ćemo, najvjerovatnije, biti u stanju da se sa tim izborimo kad dođe trenutak.
Rijetko kad sam pomislila da je odrastati s ovim načelom neka privilegija ili sreća. Sad pomišljam da je to ipak bila.
© 2025 The New York Times Company
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
