Naučnica Mišel Kenedi i profesor Danijel Hermens s australskog Univerziteta Sunčana Obala, tvrde da upravo prihvatanje dosade može igrati ključnu ulogu za naše psihičko blagostanje.
Kako mozak reaguje na dosadu?
Dosada se najčešće definiše kao poteškoća u održavanju pažnje ili interesa za trenutnu aktivnost. Tokom takvih stanja, mozak prolazi kroz različite faze. Kada smo u početku uključeni u neki zadatak, aktivira se mreža pažnje u mozgu, koja filtrira ometanja i usmjerava nas na ono što je bitno. No, kako interes opada, ta mreža se povlači, a opada i aktivnost mreže izvršne kontrole, što odražava našu borbu da zadržimo fokus.
- U tim trenucima aktivira se mreža zadanog načina rada, koja nas usmjerava ka unutrašnjim mislima i samoposmatranju – procesu poznatom kao introspekcija. To unutrašnje usmjerenje može biti mehanizam pomoću kojeg se suočavamo s dosadom - pojašnjavaju Kenedi i Hermens.
Australijski stručnjaci dodaju i da ulogu imaju i druge moždane regije. Naprimjer, insula postaje aktivnija jer otkriva unutrašnje signale poput nemira ili gubitka angažovanosti, signalizirajući da zadatak više ne zadovoljava potrebe tijela. Amigdala obrađuje negativne emocije koje prate dosadu, dok ventromedijalni prefrontalni korteks motiviše osobu da potraži zanimljivije aktivnosti.
Stalna aktivnost kao pritisak
Savremeni način života, upozoravaju autori, podstiče prekomjernu stimulaciju. Odrasli pokušavaju balansirati između poslovnih obaveza, porodičnog života i stalne povezanosti s digitalnim uređajima. Djeca, s druge strane, većinu vremena provode u strogo organizovanim školskim i vannastavnim aktivnostima.
- Takav način života nesvjesno stvara poruku da moramo biti stalno "uključeni" - pišu Kenedi i Hermens.
Ova stalna stimulacija dodatno opterećuje simpatički nervni sistem, koji upravlja tjelesnim odgovorom na stres. Hronično stanje aktivacije, poznato kao alostatsko opterećenje, drži nervni sistem u stalnoj pripravnosti i povećava rizik od anksioznosti, objašnjavaju stručnjaci.
Zašto je važno dozvoliti sebi dosadu?
Umjesto da pokušavamo u potpunosti eliminisati dosadu, Kenedi i Hermens savjetuju da je povremeno prihvatimo kao oblik mentalnog "resetovanja". Prednosti uključuju poboljšanu kreativnost, bolju emocionalnu regulaciju, veću misaonu samostalnost, manje vremena ispred ekrana i ravnotežu u nervnom sistemu.
- Dugotrajna dosada može biti povezana s depresijom, što govori o potrebi za ravnotežom - upozoravaju australski stručnjaci.
U kontekstu sve učestalije anksioznosti, naročito kod mladih, stvaranje prostora za dosadu može omogućiti toliko potreban predah. Kenedi i Hermens zaključuju: "Moramo prigrliti pauzu – mentalni prostor u kojem se naš nervni sistem može ponovo kalibrirati, kreativnost procvjetati, a emocionalna otpornost razviti."
