Djeca mogu imati glavobolje, bolove u stomaku, mučninu ili čak iznenadne promjene raspoloženja bez vidljivog uzroka. To su često fizički izrazi unutrašnje napetosti i straha koji ne umiju da verbalizuju.

Mogu biti pretjerano zabrinuta za stvari koje odrasli smatraju nebitnim – poput kašnjenja u školu, neuspjeha na testu, razdvajanja od roditelja ili čak vremenskih nepogoda. Takođe mogu izbegavati određene situacije, kao što su škola, rođendani, vannastavne aktivnosti ili kontakt s drugom djecom, iako su ih ranije voljeli.

Problemi sa spavanjem su česti – teško uspavljivanje, noćna buđenja ili košmari. Neka djeca dobiju izraženu potrebu za kontrolom svakodnevnih rutina, dok druga postaju tiša, povučena ili razdražljiva.

Promjene apetita – bilo gubitak ili pojačan apetit – mogu takođe biti znak anksioznosti.

Zajedničko mnogima je često traženje sigurnosti i potvrde od roditelja, poput pitanja: "Da li će sve biti u redu?", "Hoćeš li doći po mene?", "Da li ću se razboljeti?" – i to više puta dnevno.

Važno je da roditelji ove znakove ne ignorišu i ne doživljavaju kao "fazu" ili "razmaženost". Anksioznost nije znak slabosti, već način na koji dete reaguje na stres. Umjesto kritike, važno je pružiti razumijevanje, strpljenje i sigurnost.

Podrška može uključivati:

Otvoren razgovor prilagođen uzrastu djeteta

Ohrabrivanje, a ne forsiranje izlaska iz anksioznih situacija

Uspostavljanje predvidljive rutine

Ograničavanje izloženosti stresnim informacijama (npr. vijesti, konfliktne teme)

Konsultaciju sa školskim psihologom ili dečijim psihoterapeutom, ako poteškoće traju duže ili se pogoršavaju

Najvažnije je da dete zna da nije samo, da je u redu osjećati strah ili brigu – ali da postoje načini da se s tim emocijama izbori, uz podršku onih koji ga vole.