U razgovoru za "Dan" Јovana Dačević, zaposlena u Sektoru granične policiјe, govori o ličnom iskustvu kao prve policajke u ovoj jedinici, odabiru profesije, izazovima sa kojima se susrijeće na poslu, ali i u društvu. Kada se ona opredijelila da bude vodičkinja službenog psa, bila je jedina u svom sektoru i u Upravi policije.
• Kako ste se Vi odlučili da odaberete ovu odgovornu profesiju, šta Vas je privuklo?
- Kao dugogodišnja sportistkinja borilačkog sporta, a potom I kao sudija u tom sportu, imala sam potrebu da stalno budem u pokretu. Možda otuda i neka sličnost, jer je policijski posao dinamičan, podrazumijeva da ste stalno u akciji. Takođe, mogućnost da pomognete, ali i sankcionišete prestupnike, su uticali na mene da izaberem profesiju policajke.
• Koliko je teško policajkama da razbiju predrasude o sebi kao "nježnijem" polu?
- Smatram da nema potrebe za tim. Sa moje tačke gledišta žene su oduvijek snažne, a u današnje vrijeme se to jasnije i vidi.
• Kako su reagovali Vaši najbliži - roditelji, rođaci, prijatelji, na vijest da želite da budete policajka?
- Mišljenja su bila podijeljena, upravo podrška prijatelja i porodice su bili ključni za konačnu odluku da izaberem policiju, iako je bilo i toga da to i nije "baš za ženu", da je to "muški posao" i da izaberem "nešta prikladnije", neki manje dinamičan posao.
• Koji su najveći izazovi sa kojima se susrećete na poslu? Kako reaguju prestupnici kada se suočite sa njima, a kako kolege?
- Bilo je brojnih izazova, u nekim momentima možda i poprilično teško, ali duh koji nosite u sebi i sigurnost da ste na ispravnom putu, ogromna podrška kolega sa kojima radite, pogotovu kada pomognete nekom, ne dozvoljava da odustanete. Prestupnici obično ostanu zatečeni, a od kolega imam maksimalnu pomoć i podršku.
• Da li ste se prilikom upisa u policijsku školu možda susreli sa stereotipom da "to nije škola za žene"?
- Zaista nisam, Policijska akademija je škola koja maksimalno podržava žene, kako na upisu tako i tokom školovanja. Na PA se možeš osjećati svakako samo ne diskriminisano.
• A kako je bilo kada ste stupili na dužnost? Da li ste za sve ovo vrijeme koliko ste angažovani možda bili izloženi diskriminaciji po osnovu pola?
- Ako bih govorila u ime žena mislim da smo vrlo blizu da otklonimo sve predrasude. Sa druge strane, u današnje vrijeme žene su, takođe ozbiljni prestupnici, a onda nema prostora za diskriminaciju.
• Koliko imate koleginica u jedinici u kojoj ste angažovani?
- Konkretno u Sektor granične policije (SGP) iz godine u godinu raste broj zaposlenih policajki. A kao vodič/vodičkinja službenog psa, kada sam se, recimo, opredijelila za tu službu, bila sam ne samo jedina u svom sektoru već i u Upravi policije. Međutim, danas to i nije tako, jer imamo u drugom sektoru, još jednu koleginicu koja je vodič službenog psa, a uskoro se nadamo i većem broju.
• Smatrate li da je ženama jednako lako ili teško, kao i muškarcima, da napreduju u službi?
- Smatram da je teže, prvenstveno zbog toga što izaberu i ulogu majke, a svjesni smo situacije da često nakon toga žene biraju manje dinamične poslove, a policijski posao je najmanje miran. Naravno, prisutno je to da je ovo godinama, ipak bila muška profesija.
• Da li su visoke dužnosti u policiji još uvijek predodredjene samo za muškarce?
- Pa i tu imamo promjene, pogotovu posljednjih godina. U današnje vrijeme žene se školuju, obučavaju, rade na sebi i svom usavršavanju, ne pristaju na manje od onog što mogu, a i zaslužuju.
• Kakav je osjećaj biti jedna od žena koja utiče na rušenje stereotipa koje su nam naši ostavili u nasljeđe, poput onog da "žene ne mogu da rade muške poslove"?
- Izazov je tu, mada mislim da je sve prvenstveno na nama "ženama". Žene, zaista mogu mnogo, priroda nam je to ostavila, a na nama je da ne pristajemo na manje.