Tek ove sedmice predsjednik Odbora za međunarodne odnose i iseljenike Duško Stjepović zakazao je sjednicu tog tijela za 9. i 10. jul, na kojoj će se razmatrati davanje mišljenja na ambasadorske predloge.
Na dnevnom redu su kandidati za diplomatska predstavništva u Hrvatskoj, Bugarskoj, Francuskoj, Švajcarskoj i Holandiji. Kandidati koje je Vlada predložila, a države prijema već formalno prihvatile, su: Dejan Vuković za Zagreb, Đorđije Janković za Sofiju, Dubravka Lalević za Pariz, Marija Lakić Barfus za Bern i za Hag.
Svi oni su dobili agremane, što znači da su države u koje bi bili upućeni već dale svoju saglasnost. Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović, nakon što su svi agremani pristigli, predloge je uputio skupštinskom Odboru na mišljenje, što je ustavna procedura. Ipak, Odbor se do sada nije sastao, iako u njemu vlast ima jasnu prednost – osam prema sedam u odnosu na opoziciju.
Predsjednik Odbora Duško Stjepović potvrdio je "Danu" da će se sjednica održati početkom naredne sedmice, navodeći da je do sada izostanak sjednice bio uslovljen nedostatkom kvoruma. Prema saznanjima "Dana", u nekoliko navrata sjednica je i formalno zakazivana, čak su pojedini kandidati za ambasadore doputovali iz inostranstva kako bi prisustvovali raspravi, ali kvorum ipak nije bio obezbijeđen. Sagovornici iz parlamenta navode da razlog za izostanak nije bio samo tehnički, već i politički: unutar vladajuće većine nije postojala usaglašenost oko dinamike imenovanja, a dio poslanika se nijesu pojavljivali, što je praktično blokiralo rad Odbora.
Očigledno je, kako sagovornici "Dana" ocjenjuju, da je u pitanju bila klasična politička trgovina. Ambasadorska mjesta, koja bi trebalo da budu simbol predstavljanja države u inostranstvu, unutar skupštinskih mehanizama koriste se, izgleda, kao moneta za unutrašnja partijska potkusurivanja. Uporedo s dogovorima o ambasadorima, vodili su se i pregovori o sastavima upravnih odbora, unutrašnjim kadrovskim rješenjima u agencijama, kao i o raspodjeli pozicija u drugim skupštinskim odborima, ali i nekim ambasadorskim mjestima.
U međuvremenu, diplomatska mreža Crne Gore ostala je bez adekvatnih predstavnika u pet ključnih evropskih prestonica. Pariz, Zagreb, Bern, Sofija i Hag – mjesta u kojima Crna Gora ima značajne bilateralne i evropske interese – i dalje su bez imenovanih šefova misija, iako je kompletan postupak bio okončan na izvršnom nivou.
Francuska je jedna od najvažnijih članica Evropske unije i NATO-a, država čiji uticaj u procesu proširenja Unije ima posebnu težinu. Od njene podrške direktno zavisi brzina i kvalitet crnogorskih integracija. Hrvatska, kao susjedna zemlja, nosi dodatnu specifičnu težinu u regionalnim pitanjima – od otvorenih graničnih sporova do položaja crnogorske manjine, ali i kao jedan od najglasnijih sagovornika Brisela kada je u pitanju Zapadni Balkan. Naš evropski put, i logistički i diplomatski, u velikoj mjeri prolazi upravo preko Zagreba.
Švajcarska, iako van EU, predstavlja ključnu tačku za saradnju u oblasti finansija, inovacija i multilateralne diplomatije, budući da su u Ženevi smještene brojne međunarodne organizacije s kojima Crna Gora gradi partnerstva. Bugarska se smatra jednim od najdosljednijih prijatelja Crne Gore u regionu i među rijetkim državama koje su od početka snažno podržavale našu kandidaturu za EU, kao i niz konkretnih bilateralnih inicijativa. Holandija, kao jedna od najuticajnijih članica Unije i jedan od najglasnijih zagovornika vladavine prava i reforme pravosuđa, često igra odlučujuću ulogu u definisanju evropskog stava prema Crnoj Gori.
Zbog toga diplomatska praznina na ovim adresama ne znači samo administrativni zastoj, već direktno utiče na međunarodnu poziciju Crne Gore i njenu kredibilnost kao partnera na evropskom putu.
Nakon što Odbor za međunarodne odnose iznese mišljenje, predsjednik države donosi konačnu odluku. Ali suštinsko pitanje ostaje: kako je moguće da imenovanje ambasadora, što bi trebalo da bude tehnički i institucionalno usklađen postupak, zavisi od toga da li se i u kojem trenutku uklapa u unutrašnje političke nagodbe parlamentarne većine.
U zemljama sa stabilnim institucijama, diplomatija predstavlja okosnicu državnog dostojanstva i kontinuiteta. U Crnoj Gori, ona postaje talac skupštinskog kalendara i partijskog računa.
