Izjava je usljedila nakon što je više nevladinih organizacija i aktivista pozvalo Vladu i Skupštinu Crne Gore da odbace ovaj amandman.

Izjavu prenosimo integralno:

Moram da dam jedan kontekst ovom amandmanu. Dakle, u suštini, amandman je predat na kraju diskusije, čisto da bih mogao proceduralno da reagujem kako bismo imali ovu diskusiju, budući da se Zakon o slobodnom pristupu informacijama piše dugo vremena i da je na njemu radila određena radna grupa. Međutim, moramo da budemo svjesni jedne činjenice. Tačno je da postoji ustavno pravo građanina da zna i ono je u članu 51 Ustava jasno definisano, kao i slučajevi u kojima se može ograničiti.

Međutim, moramo da shvatimo da se naš Zakon o slobodnom pristupu informacijama, koji treba da razradi ustavno pravo, pretvorio u zakon kojim se u suštini omogućavaju zloupotrebe, a kojima se pravi mnogo veća šteta nego korist. Kada govorim o zloupotrebama, mislim na one koje koriste određene pravne praznine, tako što se pokreću postupci za slobodan pristup informacijama i traže hiljade informacija u jednom danu. Ovdje bukvalno mogu to vizuelno da predstavim kao šlepere zahtjeva za slobodan pristup informacijama.

Radi se o trivijalnim zahtjevima, kojima se traže platne liste škola od prije ko zna koliko godina, ocjene đaka iz perioda od prije 30 godina i slično. Svaka informacija se traži pojedinačno, dakle ne kao jedan objedinjeni zahtjev, već kao pojedinačni zahtjev. Onda imamo situaciju da određeni subjekti, advokatske kancelarije, NVO organizacije i slično, samo u jednom danu podnesu nekoliko hiljada zahtjeva jednoj instituciji, koja po ovom zakonu mora u roku od 15 dana da dostavi informacije za sve te zahtjeve pojedinačno, ne objedinjeno, što je praktično nemoguće sprovesti, budući da nijedna institucija nema kapacitet da u tako kratkom roku odluči o tom broju zahtjeva.

Zakon o slobodnom pristupu informacijama dalje omogućava tom podnosiocu zahtjeva da šesnaestog dana, kada ne dobije tražene informacije u obimu koji je tražio, podnese direktno žalbu Agenciji za zaštitu ličnih podataka, dakle ne organu koji je donosio odluku, već direktno drugostepenom organu. Ta agencija tada dobija žalbu na jednom papiru, bez predmeta i spisa, pa mora prvo da se obrati prvostepenom organu koji je zaprimio zahtjev kako bi pribavila spise predmeta da bi odlučila po žalbi.

Ni ta agencija, zbog procedura koje nekad traju i po nekoliko dana, ne može da riješi toliki obim predmeta u zakonskom roku od 15 dana. Nakon isteka tog roka, već narednog dana se pokreće upravni spor i podnosi se tužba Upravnom sudu. Kada dođemo do Upravnog suda, imamo situaciju da postoje garantovane nadoknade troškova postupka i upravo je suština ovog zakona, nažalost, postala to da se pokreću sporovi pred Upravnim sudom isključivo zbog troškova postupka.

Ti troškovi iznose basnoslovne cifre. Samo jedna agencija je, prema primjerima iz prakse, na godišnjem nivou uzimala nekoliko stotina hiljada eura, dok su advokatske kancelarije uzimale i milionske iznose po ovom osnovu. U periodu važenja ovog zakona, koji traje više od deset godina, iz budžeta Crne Gore, odnosno iz budžeta građana, uzeto je više desetina miliona eura po tom osnovu.

Nijedan od tih zahtjeva nije se odnosio na informacije od stvarnog javnog interesa, niti se zna šta se sa tim informacijama radi nakon što se završi upravni spor. Dakle, imamo svjesno zatrpavanje sudova i organa koji sprovode ovaj zakon, isključivo radi uzimanja troškova postupka. Razvijena je čitava šema zloupotrebe ovog zakona, i preko 90% ukupnih zahtjeva po kvantumu odnosi se upravo na te zloupotrebe.

Daću vam jedan komparativni primjer: u Sloveniji, koja ima četiri puta više stanovnika od Crne Gore, na godišnjem nivou se pokrene oko stotinu upravnih sporova po osnovu slobodnog pristupa informacijama. Kod nas govorimo o preko 10.000 upravnih sporova godišnje, čak i o nekoliko desetina hiljada samo po ovom osnovu.

Smatramo da su troškovi koji se dodjeljuju u tim postupcima isključivi razlog zbog kojeg se ti sporovi pokreću. To je dokumentovano od strane svih koji se bave primjenom ovog zakona — Agencije, ministarstava, Upravnog suda i drugih institucija. Ranije se pokušavalo djelovati u ovom pravcu, i jedno vrijeme je čak uspjelo da se kroz spajanje postupaka racionalizuje proces i obesmisle zloupotrebe. Međutim, Vrhovni sud je zauzeo stav da se ovi postupci ne mogu spajati, već da se mora voditi poseban upravni spor za svaki pojedinačni zahtjev.

To znači: koliko zahtjeva, toliko upravnih sporova. Ako imate hiljadu zahtjeva, imaćete hiljadu upravnih sporova. Samim tim, imate sudske troškove od nekoliko stotina eura po sporu, što dovodi do iznosa od više stotina hiljada eura. Takođe, vješti advokati znaju kako da te troškove dodatno uvećaju kroz više proceduralnih radnji, pa po jednom sporu ti iznosi mogu dostići i nekoliko hiljada eura.

Na taj način zakon se obesmišljava, iako predstavlja ostvarenje ustavnog prava građanina da zna. Amandman koji sam predložio cilja upravo suštinu ove zloupotrebe i presijeca je u korijenu. Analizirajući sve aspekte amandmana i cilj koji želim da postignem, u razgovoru sa kolegama došao sam do zaključka da nije potrebno da tužilac snosi sve troškove postupka, već da bi se anomalije i zloupotrebe u potpunosti obesmislile ako bismo predvidjeli da u sporovima koji se odnose na slobodan pristup informacijama svaka strana snosi svoje troškove.

Na taj način se obesmišljava motiv onih tužilaca koji sporove pokreću isključivo radi ostvarivanja troškova postupka. Time se postiže balans između sprečavanja zloupotreba i očuvanja prava građana da traže informacije. Ovaj metod smatram dobrim i, da tako kažem, zlatnim standardom primjene zakona.

Kao primjer navodim nevladinu organizaciju MANS, koja je po meni zlatni standard u primjeni ovog zakona. Kada dođu do upravnog spora, oni nikada ne traže troškove postupka, što pokazuje da za ostvarivanje ustavnog prava nije neophodno dodjeljivati troškove postupka.

Predlažem da se na ovaj način doskoči svima koji su se neosnovano bogatili. Iako je došlo do određenih pomaka, poput smanjenja advokatskih tarifa ili gubitka licence pojedinih advokata, problem se i dalje periodično vraća. Sada imamo priliku da jednom zauvijek eliminišemo ove zloupotrebe i da novac koji se uzalud troši preusmjerimo na potrebe koje su mnogo značajnije za građane Crne Gore, te da budemo odgovorniji prema njihovom budžetu.