Od 2012. godine, kada smo započeli pregovore sa Evropskom unijom, pa do 2020. godine, otvorili smo 33 poglavlja, a zatvorili svega tri. Za osam godina pregovora sa EU pod rukovodstvom Demokratske partije socijalista postignut je prosjek od 4,5 poglavlja godišnje – otvorenih ili zatvorenih. Brojke suve, ali brojke ne varaju, koliko god politička retorika pokušavala da ih uljepša.
Onda je nastala praznina. Vlade Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića nisu uradile ništa. Ne metaforički, nego – doslovno ništa. Dvije godine izgubljene u procesu koji ne trpi pauze. Evropska unija je sistem koji funkcioniše kao brzi voz i kada ga propustiš moraš da uložiš mnogo napora da ga stigneš i ponovo uhvatiš. U našem slučaju, mi ga nismo uhvatili ni do danas. Prekinuti ritam pregovora znači izgubiti korak sa Unijom, ali i izgubiti vrijeme koje kasnije niko ne može nadoknaditi, koliko god nove vlade obećavale "promjene za godinu dana".
U mandatu 44. Vlade, pod vođstvom Milojka Spajića, urađeno je mnogo više, ali nedovoljno da sustignemo EU voz. Zatvorena su četiri poglavlja. Vlast to predstavlja kao najbolji rezultat u novijoj istoriji, ali suština je jednostavna: to su četiri poglavlja za skoro dvije godine. Najavljeno je pet novih do kraja godine, i ako se to i dogodi, stižemo do onog prosjeka od 4,5 poglavlja godišnje, što znači da će biti zatvoreno ukupno 12 poglavlja za 12 godina. A plan je da se već u 2026. zatvore sva. To, opet, znači da bi u jednoj godini trebalo zatvoriti 21 poglavlje. Kako vlast logicira, to treba da bude moguće. Ali za svakoga ko zna šta znači usaglašavanje sa evropskim pravom, institucionalna rekonstrukcija, usklađivanje sa acquis-em, nezavisnost pravosuđa i mehanizmi kontrole, to je jednako mogućnosti da se kamion popne uz ledinu bez lanaca. Teorijski zamislivo, praktično skoro nemoguće.
Pošto je Crna Gora zemlja čuda, uzmimo da se i to čudo dogodi. Uzmimo kao moguće da zatvorimo 21 poglavlje za jednu godinu, da uđemo u istorijske udžbenike kao prva država koja je pobijedila birokratski mehanizam Evropske unije. Da postanemo primjer koji će u Briselu analizirati kao "crnogorski model", kao dokaz da se administrativne planine mogu preskakati. Ali, čak i da taj fantastični dio uspije, nailazi onaj drugi, teži, koji se uporno ignoriše u domaćoj javnosti.
Šta slijedi? Potpisivanje ugovora o pristupanju. A onda i čekanje da ga ratifikuje svih 27 država članica. Većina članica će to uraditi u parlamentu. Ali ne sve. Postoje države u kojima je referendum obavezan za ovaj tip ugovora. To znači dodatne mjesece. Ponegdje možda i čitavu godinu. A to sve pod pretpostavkom da sve ide glatko, da nikoga ne čekaju izbori, da niko ne traži ustupke, da ne postoji nijedna politička kriza koja bi proces zaustavila. Evropska unija je politički organizam u kome svaka promjena odnosa snaga u jednoj državi može promijeniti sudbinu čitavog procesa. I to se već dešavalo, i to više puta.
A onda nam ostaje još neriješeno "hrvatsko pitanje". Hrvatska je već jednom blokirala zatvaranje poglavlja 23 u pregovorima Srbije, a u našem slučaju aktivno je uticala na blokiranje zatvaranja poglavlja 31. To nije bezazleno. To nije "tehničko pitanje". To je jasna poruka da bilateralni pritisci u pristupnim procesima nisu izuzetak nego pravilo. Onaj ko ulazi u Evropsku uniju mora računati da će se sva otvorena pitanja sa susjedima kad-tad naći za stolom, ma koliko se u domaćoj politici gurala pod tepih.
Dodajmo na to novu izjavu komesarke Marte Kos, koja je direktno rekla ono što u Briselu dugo misle, ali rijetko izgovaraju: u Uniju više niko neće ući bez probnog roka. Nove članice mogu biti zadržane pod mehanizmom nadzora godinama, sa mogućnošću da budu isključene iz procesa ako skrenu sa evropskog puta. To bi značilo da postaneš država članica, ali ne možeš da se ponašaš kao članica. To je institucionalni pritisak u vidu "dobrodošlice", model koji već mnogi u diplomatskim krugovima smatraju ponižavajućim i neusaglašenim sa principima ravnopravnosti na kojima Unija počiva.
Mnogi već upozoravaju da bi to za Crnu Goru bilo duboko neprihvatljivo. Da bi ulazak pod uslovima, bez punih prava, urušio sav smisao integracija. Da bi država koja je bila najbliži kandidat postala eksperiment, u rangu Moldavije ili Ukrajine, gdje strah Evropske unije od trojanskih konja postaje važniji od vladavine prava i demokratskih mehanizama. I to je stvarnost koju vlast ne pominje, jer se ne uklapa u grafikone i kalendarske šeme koje predstavlja kao izvjesne. Nadajmo se da se to neće dogoditi.
Zato je teza prosta: gotovo je nemoguće da Crna Gora postane članica Evropske unije 2028. godine. Ne zato što neko to ne želi, nego zato što brojke, rokovi i mehanizmi to čine praktično neizvodljivim. Cilj ostaje poželjan, ali ne i realan.
A suština je u jednoj rečenici: ako nećeš da budeš euroskeptik, moraš biti loš matematičar.
