Američka Strategija nacionalne bezbjednosti za 2025. godinu prvi put nakon više od decenije analizira Evropu kao da klizi preko mape bez potrebe da se zadrži na njenim jugoistočnim granicama. Nema posebnih odrednica, regionalnih upozorenja, ni one uobičajene diplomatske rečenice koja obično stoji u strateškim dokumentima kako bi označila da je pažnja Vašingtona bar minimalno prisutna na Zapadnom Balkanu. Crna Gora se ne pojavljuje kao partner, ali ni kao izazov ili neka rizična zona. Jednostavno je izostavljena iz dokumenta koji određuje kuda će se kretati najveća sila svijeta u narednim godinama.
To izostavljanje je samo po sebi vijest. I to vijest koja se ne može čitati izolovano od onoga što je pisalo u strateškim dokumentima prije osam godina. U Strategiji nacionalne bezbjednosti SAD iz 2017. godine, koju je usvojila prva administracija Donalda Trampa, Balkan se pojavljuje upravo u onim segmentima u kojima se govori o najopasnijim globalnim izazovima. Zapadni Balkan je opisan kao region izložen ruskim pokušajima destabilizacije, a kao najistaknutiji dokaz navedeno je ono što je u Vašingtonu bilo označeno kao jedan od najdramatičnijih napada na evropsku demokratiju – "organizovanje državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine". Strategija je tada hladno i bez diplomatskog ublažavanja upisala Crnu Goru u svoju bezbjednosnu mapu, kao zemlju koja stoji na direktnoj liniji ruskog uticaja i čija se stabilnost mora posmatrati kroz širi okvir evropske odbrane i pozicioniranja NATO-a.
Od te tačke pa sve do 2022. godine, Balkan je, sa svim svojim slabostima i unutrašnjim lomovima, imao mjesto u američkom strateškom razmišljanju. Nije bio prioritet, ali je bio opisivan kao prostor na kojem uticaj trećih sila može da stvori rizik. Crna Gora je tokom tog perioda imala specifičnu ulogu. Ona je bila simbol male države koja je, uprkos brojnim unutrašnjim slabostima, uspjela da uđe u NATO i postane primjer politike "širenja stabilnosti" na Balkanu.
Sada se sve to dramatično mijenja. Strategija za 2025. godinu pokazuje da SAD redefinišu odnos prema Evropi mnogo dublje nego što se to na prvi pogled vidi. Ključna poruka je da Vašington više neće biti pokroviteljski nastrojen prema Evropi, niti će se automatski angažovati u svakom regionalnom pitanju. Evropa mora sama da snosi veći dio odgovornosti za sopstvenu bezbjednost, dok se Sjedinjene Države usmjeravaju na Indo-Pacifik i na unutrašnje izazove koji su za ovu administraciju prioritet.
U takvom okviru treba čitati i činjenicu da se Crna Gora ne pominje. To izostavljanje ne predstavlja ni odbijanje, ni zahlađenje, ni distancu, već promjenu globalne arhitekture prioriteta. Vašington više ne vidi Crnu Goru kao prostor na kojem bi moglo da se otvori žarište, niti kao tačku pritiska u odnosima sa Rusijom. Pitanja korupcije, institucionalnih deficita ili političkih kriza, koja su se ranije pojavljivala u širim američkim analizama, više nisu dio strateškog pogleda na region.
Ipak, jedna stvar ostaje nepromijenjena, i nju je važno reći jasno – operativni američki interesi na Balkanu nisu nestali. Organizovani kriminal, trgovina drogom, krijumčarenje ljudi, pranje novca i finansijski tokovi koji prolaze kroz region i dalje su pod budnim okom američkih službi. To je nivo praćenja koji ne zavisi od toga da li se neka država pominje u National Security Strategy, nego od procjene bezbjednosnog rizika. Na toj operativnoj mapi Balkan je i dalje jedan od najkompleksnijih evropskih prostora, mjesto gdje se susreću legalni i nelegalni tokovi, a lokalne strukture često komuniciraju sa transnacionalnim grupama.
Za Crnu Goru ovo prećutkivanje u strateškom dokumentu znači da više nije u grupi zemalja čiju stabilnost Vašington smatra osjetljivom tačkom globalne politike. To može da bude pokazatelj da SAD smatraju da je njena pozicija u NATO-u dovoljna garancija da se region neće izmjestiti izvan evroatlantskog okvira. Ali može istovremeno biti i podsjetnik da u novoj globalnoj raspodjeli moći male države gube prostor na velikim kartama ako same ne izgrade stabilnost koja je vidljiva i prepoznatljiva. Ono što je izvjesno jeste da se američka politika prema Crnoj Gori sve više kreće ka modelu u kojem je Alijansa primarni kanal komunikacije, a bilateralni politički fokus sve manji.
Taj zaokret je dublji nego što izgleda. U periodu 2017–2022. godine Balkan je bio dio formalnog američkog bezbjednosnog interesa; danas je to region koji se prepušta Evropi i njenim institucijama. Za Crnu Goru to znači da mora da se potvrdi kao država koja samostalno održava stabilnost, a ne kao država koja čeka spoljnu intervenciju da bi je obezbijedila. Novi geopolitički kontekst dolazi tiho, ali uticaj koji će imati može biti dubok.
