Dok Brisel ubira političke poene sprovođenjem sankcija, crnogorska ekonomija se priprema za ozbiljan udar, zbog čega država ne smije pasivno prihvatati sve direktive koje nanose direktnu štetu našem turizmu i investicionom ambijentu.

Uvođenje viza nakon ovogodišnje ljetnje sezone za dva ključna tržišta – Rusiju i Tursku – najviše će pogoditi turizam kao noseću granu privrede, kaže Filipović u razgovoru za "Dan".

– Rusi i Turci su posebno važni za održivost turizma van špica sezone. Uvođenje viza direktno će uticati na pad potražnje, što će se lančano odraziti i na tržište nekretnina. Manje interesovanje za kupovinu stanova znači i manje novca u opticaju, što je luksuz koji naša ekonomija ne može sebi da priušti – upozorava Filipović.

On je ukazao da će se negativni efekti osjetiti i u avio-saobraćaju, čime Crna Gora gubi na konkurentnosti, dok će prateće uslužne djelatnosti pretrpjeti indirektne, ali duboke gubitke.

– Više je nego jasno da zbog uvođenja viza ekonomski najviše gubi Crna Gora. Za Tursku i Rusiju, kao velike sisteme, ovaj gubitak je statistički zanemarljiv, dok je za našu državu vitalan. S druge strane, Evropska unija od ovakvog viznog režima ima isključivo političku dobit, bez ikakvog ekonomskog rizika po sebe – naglašava Filipović.

Kao jedino logično rješenje u periodu dok se ne pronađu alternativna tržišta, naš sagovornik predlaže ofanzivniji nastup prema Briselu.

– Da bi se sanirala šteta i premostio period do pronalaženja novih tržišta, Crna Gora mora otvoriti razgovore sa EU za pokrivanje ovih gubitaka. Ako se od nas traži usklađivanje sa političkim odlukama, onda je pravedno da se razgovara i o ekonomskoj sanaciji posledica koje te odluke proizvode – zaključio je Filipović.

Inače, Crna Gora u turističku 2026. godinu ulazi sa nikad glasnijim najavama i projekcijama koje granice uspjeha pomjeraju do samog plafona. Dok se zima još uvijek drži na sjevernim padinama, državna kasa već "sanja" priliv od nevjerovatnih 1,6 milijardi eura, koliko je zacrtano kao finalni prinos od gostoprimstva. Ipak, iza šminke zvaničnih saopštenja krije se stara strepnja: može li crnogorska infrastruktura da izdrži teret sopstvenih ambicija?

Nadležni ne škrtare na optimizmu. Nakon što je prethodna godina pokazala da se Crna Gora polako oporavlja od globalnih previranja, ova je zacrtana kao godina konačnog nadmašivanja rekorda iz 2019. godine. Projektovanih 15 miliona noćenja nije samo brojka, već imperativ koji se postavlja pred posrnulu primorsku saobraćajnu mrežu.

Crna Gora se u 2026. godini agresivno promoviše kao destinacija za svih 365 dana. Očekuje se da novi hotelski kapaciteti na Kolašinu 1450 i 1600 konačno opravdaju ogromna ulaganja i sjever učine konkurentnim Alpima, dok se Primorje okreće poslovnom (MICE) turizmu i eliti koja ne pita za cijenu u marinama poput Luštice i Porto Montenegra.

Ono što ovu godinu izdvaja od prethodnih jeste ozbiljno računanje na "digitalne nomade". Procjene su da će ova kategorija gostiju, koja ne zavisi od sunca i mora, već od kvaliteta interneta i mira, biti ključni faktor u punjenju privatnih smještaja tokom proljećnih i jesenjih mjeseci.

Ipak, u stvarnosti se mora primijetiti da su očekivanja jedno, a realnost drugo. Dva velika "ali" i ove godine vise nad sezonom. Hotelijeri već sada alarmiraju da su prinuđeni da kadar uvoze sa dalekih destinacija, jer domaća radna snaga odavno traže sreću na jahtama i u restoranima zapadne Evrope. Bulevari koji se još uvijek grade i putevi koji teško podnose i sadašnji promet prijete da postanu najgora antireklama u jeku sezone.

Za razliku od ranijih decenija, u 2026. godini od sjevera se očekuje rast od čak 20 odsto. Ruralna domaćinstva i etno-sela postaju pravi hitovi za zapadnoevropske turiste koji bježe od gužve. Pitanje je samo da li će država uspjeti da te goste dovede do katuna bez lomljenja točkova po makadamima, koji su i dalje češća pojava nego što bismo željeli da priznamo.

Crna Gora je svoju "opkladu" za 2026. godinu postavila na visok iznos. Da li će na kraju godine turistički poslenici slaviti uz šampanjac, ili će se izvlačiti pouke iz još jednog "saobraćajnog i infrastrukturnog infarkta", znaćemo već kada prvi veliki kruzeri uplove u bokokotorsku luku i kada avioni sa sjevera Evrope počnu da slijeću na tivatsku pistu.