Prema nezvaničnim saznanjima do kojih je "Dan" došao preko izvora u Briselu, ova ideja više nije isključivo hipotetička, već predmet ozbiljnih razgovorâ u nekoliko ključnih prestonica, koje danas mnogo pažljivije analiziraju unutrašnju stabilnost svake buduće članice nego što je to bio slučaj pri ranijim proširenjima.
Istovremeno, jasno je da Crna Gora teži ka punopravnom članstvu, sa pravom da odlučuje o pitanjima koja su od strateškog značaja za našu našu državu i Evropsku uniju.
– Očekujemo članstvo u Evropskoj uniji koje će omogućiti punopravno učešće u odlučivanju i poštovanje suvereniteta zemlje, posebno u pitanjima od strateškog značaja. Za nas je važno da članstvo ne podrazumijeva ograničenja koja bi smanjila stvarnu ravnopravnost u Uniji, već da Crna Gora bude ravnopravan partner koji može aktivno doprinositi oblikovanju politika i donošenju ključnih odluka. Takav pristup potvrđuje i našu posvećenost evropskim vrijednostima, ali i principima koji osiguravaju da integracija donosi konkretne i trajne koristi za građane – kazala je za "Dan" ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.
Rasprava o punopravnom članstvu bilo koje države kandidata nije, međutim, nastala preko noći, niti je usmjerena samo na Crnu Goru. Čitav koncept zaštitnih mehanizama potiče iz perioda nakon ulaska Bugarske i Rumunije 2007. godine, kada je prvi put u istoriji Unije primijenjen mehanizam pojačanog nadzora u oblasti vladavine prava. Iako tada nije bilo suspenzije prava glasa, sama činjenica da su nove članice godinama držane pod dodatnim monitoringom pokazala je da EU ne želi više da unutar svog sistema trpi rizik dubokog demokratskog nazadovanja, koje je kasnije, u slučaju pojedinih država, postalo očigledno.
Paralelno s tim iskustvom, nekoliko članica Unije suočilo se sa ozbiljnim institucionalnim blokadama koje su dolazile upravo iznutra. To je promijenilo raspoloženje u Evropskoj uniji: vrijeme naivnog povjerenja u automatski demokratski napredak novih članica nepovratno je prošlo. Od EU se sada eksplicitno traži da zaštiti svoju unutrašnju koheziju od mogućnosti da neka nova država, nakon što postane članica, počne da odustaje od standarda koje je dužna da održava. Ta ideja dobila je dodatnu težinu nakon što je visoka funkcionerka EU Marta Kos javno govorila o strahu da bi neke nove članice mogle postati trojanski konj stranih interesa, posebno ruskih i kineskih. Ova rečenica nije bila usmjerena na Crnu Goru, ali je jasan signal da se unutrašnja bezbjednost EU više ne može posmatrati odvojeno od procesa proširenja.
U tom novom kontekstu procjenjuje se i budući ugovor o pristupanju Crne Gore EU. Taj dokument, koji obično ima dvjesta do četiri stotine stranica, uz anekse koji dostižu i više od hiljadu stranica, uređuje sve ključne elemente članstva: od mjesta u Evropskom parlamentu do učešća u budžetu, od prelaznih perioda u pojedinim sektorima do obaveze potpunog prihvatanja evropskog prava. Upravo u anekse tog ugovora smještaju se specifične odredbe koje se odnose na svaku zemlju pojedinačno. U njima se nalaze kvote u poljoprivredi, rokovi za primjenu složenijih regulativa, tehničke tabele i, što je ključ za ovu priču, mehanizmi nadzora koji se ne odnose na sve, već zavise od procjene rizika i stanja u konkretnoj državi.
Sagovornici "Dana" iz diplomatskih krugova navode da se upravo na tim mjestima u ugovoru može pojaviti odredba koja bi EU omogućila da u slučaju teškog i dokazanog demokratskog nazadovanja privremeno obustavi pravo glasa Crne Gore u Savjetu EU. Takav mehanizam ne bi pogađao građanska prava – evropsko zakonodavstvo ne dozvoljava bilo kakvo uskraćivanje političkih prava samih građana – već isključivo institucionalni nivo. Riječ je, dakle, o suspenziji glasa države, a ne glasa ljudi koji žive u toj državi.
Takav mehanizam nije primjenjivan dosad, ali je formalno postojao u poslednjim talasima proširenja. Neki sagovornici tvrde da bi EU, u situaciji kada se proširenje ponovo aktuelizuje, mogla da insistira na tome da nove članice prođu određeni period "dokazivanja", ne u smislu diskriminacije, nego u smislu stabilizacije. Drugim riječima, da se u prvim godinama članstva provjerava da li je država zaista spremna da dosljedno održava standarde u oblasti vladavine prava, borbe protiv korupcije, nezavisnosti pravosuđa i poštovanja demokratskih procedura.
Istovremeno, u krugovima bliskim evropskim pregovaračima čuje se da je Crna Gora prepoznata kao najnapredniji kandidat, ali da je brzina kojom napreduje veća od stvarnog ritma dubinskih reformi, što kod nekih država članica izaziva bojazan da će po ulasku naše države u EU nastupiti faza zastoja ili čak nazadovanja.
Šta će od svega toga na kraju ući u sami ugovor o pristupanju zavisi od procjene država članica da li je Evropska unija dovoljno zaštićena od rizika koje nosi svako proširenje. Ono što je izvjesno jeste da će Crna Gora postati članica u trenutku kada EU mijenja pravila igre i da će naša zemlja možda biti prva koja će se suočiti sa najstrožim modelom pristupanja do sada. Da li će to značiti i mogućnost privremenog ograničenja prava glasa zavisiće od toga koliko će Brisel vjerovati da će napredak koji se sada vidi moći da se održi i nakon što se za Crnu Goru zatvore vrata pregovaračkog procesa i otvore ona koja vode u punopravno članstvo.
