- Svakog četvrtog avgusta u srpskim dušama nastane bolna tišina. Taj četvrti avgust je sve, samo ne običan datum – on je rana na pamćenju, vapaj za zavičajem, slika dugih i beskrajnih kolona ljudi koji su ostavljali svoje kuće, svoje njive, svoje grobove, noseći sa sobom samo život i molitvu -  napisao je, između ostalog, predsjednik Skupštine na mreži X.

Kako je naglasio, svi Srbi su u tim kolonama.

- Neko kao izgnanik, neko kao onaj koji pamti, ali svako kao onaj koji nosi dio tog bola. Tada su se ponovile stare seobe, ali ovaj put ne samo pred očima našeg naroda, već i cijelog svijeta koji je vjerovao da je ta epoha davno okončana. I ponovo je jedan narod morao da krene u nepoznato, sa istih onih ognjišta koja je krvlju i hrabrošću svojih predaka odavno učinio svojom postojbinom - istakao je Mandić.

Narod je, kako kaže Mandić, kroz vijekove upoznao progon i stradanje.

- Mnogi su htjeli da nas izbrišu sa mape pamćenja – rušili su nam manastire, palili sela, zabranjivali ime i jezik. Ali sve što su rušili, mi smo iznova podizali. I sve što smo propatili mi smo pamtili. Trudili se da se krećemo ka boljoj i ljepšoj budućnosti, držeći se provjerenih tradicionalnih vrijednosti i učenja naše svete Srpske pravoslavne crkve. Sjećajući se danas stradalnika Krajine, izgovaramo tihu, ali jasnu poruku: opstali smo, trajemo, znamo svoje korijene, a posebno čuvamo sjećanje na sve koji su za život i budućnost potomaka podarili svoj - zaključio je Mandić.