Milović je u razgovoru za Dnevni avaz kazao da je rezolucija primjer štetnog kompromisa čiji je karakter isključivo politikantski, utemeljen na banalnim dnevnopolitičkim interesima. On je kazao i da odgovornost političara mora biti interes društva, države, a ne puki skup ličnih privilegija. Ministar je govorio o IBAR-u, odnosu sa premijerom Milojkom Spajićem, rezoluciji o Srebrenici i političkoj situaciji u regionu.
Čestitke na usvojenom IBAR-u. Šta to znači za Crnu Goru i njen dalji putu ka EU?
– Hvala na čestitkama. Usvajanje IBAR-a predstavlja ključni korak za Crnu Goru u njenom procesu pristupanja EU. To pokazuje konkretne rezultate koje smo postigli za prethodnih osam mjeseci, tokom kojih je Ministarstvo pravde, na čijem sam čelu, produkovalo devet od dvanaest potrebnih zakona, što je dokazalo našu posvećenost reformama i evropskim vrijednostima.
Sada kada se Crna Gora na evropskom putu konačno pomjerila s “mrtve tačke”, kada smo okončali višegodišnji zastoj, očekuje nas presudna dionica na evropskom putu: ispunjavanje završnih mjerila, nakon čega bismo, kada to uspješno završimo, trebali postati članica EU.
Naravno, iako je dobivanje IBAR-a ogroman korak, ništa još nije gotovo, i tek sada Crna Gora mora potpuno fokusirano da krene u završetak pristupne priče i prevaziđe mnoge izazove koji joj stoje na putu. Za poglavlja 23 i 24 dato nam je šest završnih mjerila, a koja se odnose na reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije, poštovanje ljudskih prava, migracije, azil i vize, te organizovani kriminal, i tu ćemo zaista morati da upregnemo sve kapacitete kako bismo ovu priču uspješno zatvorili i konačno postali članica EU. A to je strateški, generacijski zadatak, i mi ga jednostavno kao država i društvo ne smijemo propustiti.
Koliko je vladavina prava važna za jednu državu, i mimo pregovaračkog procesa za članstvo u EU?
– Vladavina prava je temelj svake demokratske države. To je prvi i posljednji uslov da bi se jedna država uopšte mogla zvati demokratskom. Ona osigurava da se zakoni primjenjuju jednako na sve građane i da institucije rade u interesu javnosti. Bez vladavine prava nema ni stabilnog društva, ni ekonomskog prosperiteta. To je princip koji nadilazi proces pregovora za članstvo u EU i koji je neophodan za dugoročnu stabilnost i razvoj svake države.
S obzirom na to da Crna Gora prednjači u svom putu ka EU, šta biste poručili bh. vlastima i građanima, kako da vas stignemo?
– Naša iskustva pokazuju da je ključ u dosljednoj primjeni reformi i snažnoj političkoj volji. Ali to nije samo volja političara, iako je ta volja veoma važna. Ono što je presudno jeste volja društva, svih njegovih relevantnih činilaca da se tim putem krene.
U tom kontekstu, važno je raditi na jačanju nezavisnih institucija, osiguravanju transparentnosti i odgovornosti na svim nivoima vlasti. Takođe, civilno društvo i mediji igraju izrazito važnu ulogu u nadzoru i osiguranju odgovornosti.
Na koncu, snažna regionalna saradnja i razmjena iskustava takođe će značajno doprinijeti napretku. U slučaju Crne Gore, imate primjer Hrvatske. Od momenta kada smo mi dobili status kandidata, Hrvatska nam je u maniru istinskog prijatelja zaista nemjerljivo mnogo pomogla na evropskom putu.
Od ustupanja dokumentacije, preko ekspertske pomoći, pa do zalaganja i lobiranja za Crnu Goru svugdje i na svakom mjestu u EU institucijama. Od samog početka naših pregovora, Hrvatska je otvoreno kazala da će nam biti pomoć i prijateljska ruka. I to Crna Gora ne smije zaboraviti.
Isti takav odnos i pomoć na ovom putu Crna Gora mora, siguran sam, dati Bosni i Hercegovini, jer naš zajednički interes, i u pogledu prošlosti i u pogledu budućnosti, jeste da budemo dio EU, zapadne civilizacije, dio razvijenog demokratskog svijeta.
Vidite li i Vašu i našu državu za stolom s članicama EU?
– Apsolutno. BiH u EU je ne samo vaš interes već i naš, i mi vam želimo svu sreću na tom putu, da što prije prevaziđete sve prepreke i kao društvo se u potpunosti fokusirate na ove teme. Evropska i prosperitetna BiH su od suštinskog značaja i za region i za Evropu.
Zato, svaka Vlada Crne Gore se prema vašem evropskom putu mora odnositi iskreno i prijateljski, jer smo mi bratski narodi. Iako je put izazovan, uvjeren sam da ćemo uspjeti ostvariti ovaj zajednički cilj. Crna Gora je na tom putu odmakla dalje, ali naša vizija je stabilan, prosperitetan i integrisan region unutar Evropske unije.
Kako biste komentarisali stanje u regionu i rast tenzija?
– Situacija u regionu je kompleksna, a takva je već duže vrijeme, uz, nažalost, trend pogoršanja odnosa. Ponovo se u regionu čuju neke politike koje nisu u saglasnosti s proklamovanim ciljevima o kojima smo govorili u prethodnim odgovorima, niti doprinose miru i stabilnosti regiona. Pazite, mi smo vrlo bliski, svi mi na postjugoslovenskom prostoru, mi smo spojene posude, i zato se po svim pitanjima – a dosta ih je zajedničkih – mora biti veoma pažljiv, osjetljiv i tolerantan, što sada, nažalost, nije slučaj.
Region je mnogo propatio. Previše. I nije čudno što je svako od naših društava danas u demografskom smislu u mnogo goroj situaciji nego što je to bilo prije trideset godina. Ljudi žele stabilnost, mir, bolju atmosferu u društvu, bolje šanse, pravednije društvo, a to im se, nažalost, ne pruža, ili se pruža rijetko i u kratkim intervalima. Ako ovakvu situaciju želimo da preokrenemo, mi jednostavno moramo drugačije.
Važno je da se fokusiramo na dijalog i saradnju kao jedine efikasne metode za rješavanje problema.
Moramo raditi na jačanju međusobnog povjerenja, promovisanju stvarne saradnje i istinskog pomirenja, i kroz navedeno raditi na stvaranju uslova za bolji život građana, pravnu sigurnost i bezbjednost, kao i održivi razvoj.
Ali to moramo raditi svi zajedno, bez izuzetka, i s ravnopravnih pozicija. Drastični koraci unazad ne bi smjeli biti opcija ako želimo stabilnu budućnost.
Crna Gora, čini se, kao da je podijeljena između predsjednika Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića. Vi ste čak tražili da budete smijenjeni. Šta se, u stvari, dešava i kako je došlo do toga?
– Nažalost, to je samo jedan – i nikako najvažniji – aspekt političkih podjela u Crnoj Gori. Trenutna politička situacija kod nas je rezultat dubokih političkih nesuglasica, različitih shvatanja, kao i prošlosti, sadašnjosti, ali i budućnosti Crne Gore, iako nominalno ne postoji politička snaga koja je protiv integracije u EU, dakle evropske budućnosti Crne Gore.
Različita viđenja su prisutna, ali nisu prepreka koja se ne može prevazići. Međutim, da bi se to uspjelo, građanima se jasno mora reći o čemu se radi, i to bez straha da će se izgubiti politička pozicija, vlast, fotelja ili bilo šta u tom smislu.
Odgovornost političara mora biti interes društva, države, a ne puki skup ličnih privilegija. Stvari moramo nazivati pravim imenom, a u sadašnjoj situaciji to znači da je Crna Gora izložena negativnim uticajima sa strane, koji ne dolaze iz EU i NATO sistema bezbjednosti, štaviše, koji su protivnik tom sistemu, i koji Crnoj Gori ne žele dobro, koji je ne vide kao nezavisnu državu, suverenu u svojim odlukama.
Moj zahtjev za smjenom je izraz nezadovoljstva načinom na koji se vodi politika u zemlji i nedostatkom konstruktivnog pristupa rješavanju problema u Vladi. Mislim da je previše politikantskog kalkulisanja, a premalo državništva koje je kadro da se na pravi način bori s problemima, a u interesu države Crne Gore i njenih građana. Koje se ne usuđuje da vodi, već zbog opstanka na vlasti je spremno da slijedi i da pravi kompromise tamo gdje se oni ne bi smjeli praviti.
Presudno je važno da se fokusiramo na interese građana i radimo na izgradnji stabilne i prosperitetne države Crne Gore. A ovo sada nije taj put. Ovo sada niti je u interesu države, niti je u interesu građana. A ja ne želim biti ministar koji pravi preskupe kompromise samo da bi ostao na funkciji.
Posljednja u nizu polarizujućih političkih situacija je i najavljeno glasanje u Skupštini Crne Gore o rezoluciji o genocidu u Jasenovcu. Kako to komentarišete?
– Jasenovac, kao simbol stradanja i trauma iz Drugog svjetskog rata, predstavlja bolnu temu za sve narode bivše Jugoslavije. I za Srbe, i za Hrvate, i za Jevreje, Rome i sve ostale. Ono što je najvažnije jeste da se Republika Hrvatska pravilno odnosi prema tom pitanju, a to znači osuda politike tadašnje NDH i cijelog tog nasljeđa. To je ključno.
Drugi, ali ne manje bitan aspekt: Hrvatska je izrazito važan saveznik Crne Gore i ključan partner na njenom putu ka Evropskoj uniji. To je zemlja koja je iskreni prijatelj Crne Gore, zemlja koja nam je do sada zaista mnogo pomogla na evropskom putu, o čemu smo ranije govorili. Usvajanje rezolucije o genocidu u Jasenovcu u Skupštini Crne Gore može narušiti dobre bilateralne odnose i izazvati diplomatske tenzije. Da li je to interes Crne Gore? Ja sam siguran da nije.
Zbog svega navedenog, moje mišljenje jeste da ova rezolucija ne bi trebalo da se razmatra u Skupštini Crne Gore, iz razloga što Skupština Crne Gore nije adekvatan forum za donošenje odluka o tako osjetljivim i kompleksnim istorijskim pitanjima. Ovakve teme bi trebalo da budu predmeti regionalnih i međunarodnih foruma koji se bave pitanjima istorijske pravde i pomirenja.
Ukoliko to ipak bude slučaj (ovaj razgovor je vođen 27. juna, prije sjednice Skupštine Crne Gore, op.a.), to će biti isključivo na štetu Crne Gore, a bez ikakve koristi za region, porodice žrtava, pomirenje i dobrosusjedske odnose. Dakle, bit će to primjer štetnog kompromisa čiji je karakter isključivo politikantski, utemeljen na banalnim dnevnopolitičkim interesima.
Crna Gora je u Generalnoj skupštini UN-a glasala za Rezoluciju o Srebrenici, iako je bilo oprečnih stavova po tom pitanju.
– Crna Gora se po pitanju veoma bolne teme genocida u Srebrenici jasno odredila 2009. i 2021. godine usvajajući skupštinske rezolucije, a to su prije toga uradili i Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. Zbog toga se niti jednog trenutka nije postavljalo pitanje da li će Crna Gora podržati Rezoluciju u UN-u.
Međutim, zbog dodatnog razjašnjenja i u cilju podizanja međusobnog povjerenja, Vlada je odlučila da amandmanski djeluje u cilju da se i u tekstu Rezolucije jasno kaže da nijedan narod nije i ne može biti nazvan genocidnim. Genocidni narodi ne postoje, postoje konkretni zločinci koji imaju ime i prezime i koji nose veoma konkretnu odgovornost za počinjena zlodjela.
Međutim, i ta tema je po ko zna koji put zloupotrijebljena u dnevnopolitičke svrhe. A to nije ni dobar ni mudar, a ni iskren put. Nama na Balkanu, na postjugoslovenskom prostoru, treba mnogo više mudrih, dobronamjernih i pomiriteljskih politika. Treba nam mnogo više razumijevanja, tolerancije i međusobnog povjerenja. Treba nam da živimo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih, ili kako je nerijetko bilo – jedni uprkos drugima.
