On je u intervjuu za "Dan" istakao da nove partije koje se stvaraju u Crnoj Gori ne mogu značajnije poremetiti odnose na crnogorskoj političkoj sceni, jer je za to potrebno vremena, ali i političke snage.
– Da se poremeti ustaljena igra u državi, potrebno je razdoblje od barem dva izborna ciklusa upornog rada, širenja biračke baze i sticanja povjerenja u onim dijelovima društva koje dijeli trenutna paradigma predavgustovskih i postaugustovskih snaga – kaže Musić.
Kako tumačite najave formiranja novih političkih partija od strane visokih državnih i lokalnih funkcionera?
Temeljni kriterijum za uspjeh novih političkih partija jeste pitanje mogu li one doprijeti brže, snažnije i efektivnije do većeg broja birača nego što mogu pojedinci, bilo sami kao nosioci nezavisnih lista, bilo u ranijim oblicima djelovanja (raniji pokreti, stranke…). Politička praksa pokazuje da do uspjeha nove partije dolazi kada se spoje tri elementa – pojedinci koji imaju povijest uspješnog djelovanja u nekom segmentu života, partija koja od prvoga dana zna što radi, kome se obraća i što izbjegava, a sve to s nešto resursa. Spoj ljudskog brenda, operativnog znanja i minimuma goriva presudan je za uspjeh novih partija. U tom smislu nema sredine – neki će uspjeti, a drugi će se osramotiti. Kod nekih ima smisla krenuti u tom smjeru, dok neki ne znaju koja su im realna ograničenja. Milatović i Šćekić nemaju šanse za uspjeh, dok Nikola Jovanović možda ima.
Da li u ovim inicijativama prepoznajete potencijal za stvaranje autentičnog "trećeg puta"?
Zasad ne u tom obliku, barem kod ovih aktera. Naime, treći put bi podrazumijevao logiku podjela koje bi do izbora 2027. iz nacionalnog, ideološkog i povijesnog odjednom brzo prešle u polje ekonomskog, obrazovnog, tehnološkog, urbanističkog, moralnog… To bi za Crnu Goru bilo odlično, zdravo, no zasad mi se ne čini izglednim jer to u definiciji iziskuje i pojavu niza aktera koji se ne dijele na načelima odnosa prema bivšoj vlasti, crkvi, Americi, Rusiji, Ukrajini… To bi iziskivalo i novu definiciju građanskog, koje neće biti tek pojam ispražnjen od sadržaja gdje svatko drži neku figu u džepu, nego kategorija koja se gradi i u koju se vjeruje. Pokret Evropa sad prema onome što je tvrdio za sebe, trebao je biti upravo to, crnogorski treći put, a nije zaživio kao takav, nego pluta kao amorfna karijeristička masa koja robotizovano recituje automatizovanu evropsku priču, a doslovno se boji donijeti ijednu hrabriju odluku ili izjasniti o bilo čemu opasnome, a istovremeno ne isporučuje korjenite reforme u društvu – nema rasta privatnog sektora, nema obračuna s paritokratijom, nema liderstva kakvo primjerice situacija u Botunu traži, a i te kako ima straha od Mandića, Kneževića, SPC, trećerazrednih evropskih birokrata itd.
Kako vidite ulogu predsjednika države u partijskom organizovanju – da li bi takav potez mogao dodatno politizovati instituciju predsjednika ili redefinisati njen uticaj na politički život?
Milatović nema šanse iz nekoliko razloga. On je politički slaba ličnost koja ljudima ne ulijeva ni povjerenje ni ljubav ni strah, ne može mobilisati ikoga i to svi relevantni akteri u Crnoj Gori vide. Nadalje, već je pao na testu Podgorice, gdje ne kontroliše ni "svoje" odbornike u ključnim trenucima, što pokazuje da mu je tek nacionalni nivo nedostižan. Zaključno, biračko tijelo na koje Milatović cilja već je popunjeno i prepunjeno – on bi se, teoretski, borio protiv PES-a, Demokrata, URA-e, SNP-a, a tu realno nema šanse ni svojom ličnošću ni svojim resursima. Što se tiče politizacije, ako ćemo iskreno, predsjednička funkcija u Crnoj Gori oduvijek je u nekoj mjeri politizovana, no tragičnost Milatovića jeste to što je nije u stanju ni propisno politizovati za svoju korist.
Šćekić se pak odvojio kao ostatak stranke koja je sama po sebi već ostatak ostataka nekad snažnog SNP-a. Nije šire ni poznat ni prepoznat, a ako nije zasijao ni u slabom SNP-u, mala je šansa da će nečim novim iznenaditi i nametnuti se.
Može li lokalni politički kapital, poput onog koji gradi predsjednik Opštine Budva, prerasti u održiv nacionalni politički projekat, ili će ostati ograničen na lokalni kontekst?
Možda može pod uslovom da I) poveže sa sebi sličnim lokalnim liderima i pokrije barem dio teritorije Crne Gore, II) kredibilno ponudi konkretna rješenja na nekoliko gorućih državnih problema, te III) politički preduhitri i nadigra napade koji će dolaziti iz smjera ZBCG-a, Demokrata i ostalih. U suprotnom će ga protivnici lukavo stavljati u ladicu lokalnog lidera kojeg su pojele njegove državne ambicije.
