Savez koji je decenijama predstavljao stub zapadne bezbjednosti suočava se sa slabljenjem povjerenja među članicama i gubitkom zajedničkog političkog kompasa. U središtu tog procesa nalazi se politika Sjedinjenih Američkih Država, personifikovana u Donaldu Trampu, koja je ogolila sve slabosti NATO-a.
Grenland je postao najvidljiviji simptom tog poremećaja. Američke poruke i potezi u vezi sa tom teritorijom u evropskim prijestonicama tumače se kao upozorenje da se i suverenitet saveznika može dovesti u pitanje. U takvom ambijentu, NATO ulazi u zonu opasne neizvjesnosti, jer savez koji ne može da garantuje nepovredivost teritorije svojih članica gubi osnovni razlog postojanja.
Sličnu težinu ima i odnos Trampove administracije prema Kanadi. Država koja je decenijama važila za pouzdan i stabilan stub transatlantskog prostora danas se sve češće nalazi pod političkim i ekonomskim pritiskom Vašingtona. Time se šalje poruka da ni najbliži saveznici nemaju status koji ih štiti od jednostranih poteza najmoćnijeg člana saveza.
Da bi se razumjela ozbiljnost današnjeg trenutka, potrebno je podsjetiti na krizu kroz koju je NATO prolazio devedesetih godina prošlog vijeka. Završetak Hladnog rata ostavio je taj savez bez jasne uloge. Nestanak Varšavskog pakta i Sovjetskog saveza otvorio je pitanje svrhe Alijanse u svijetu bez blokovske podjele. NATO se tada suočio sa rizikom političke marginalizacije.
Iz te krize je izašao na prostoru bivše Jugoslavije. Ratovi devedesetih i bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije 1999. godine dali su NATO-u novu misiju i novi identitet. Slom Jugoslavije omogućio je Alijansi da se redefiniše kao aktivni vojno-politički akter i da produži postojanje u promijenjenom globalnom poretku.
Jugoslavija pritom nije bila krhka tvorevina. Bila je snažna, lijepa i dobro zamišljena građanska država, sa ozbiljnim međunarodnim ugledom i vojskom sposobnom da štiti teritoriju. Njena slabost nije ležala u spoljnim prijetnjama, već u gubitku unutrašnje kohezije, zajedničke ideje i političke ravnoteže. Država se raspala kada su institucije izgubile autoritet, a povjerenje među njenim narodima nestalo.
U toj tački paralela sa današnjim NATO-om postaje nelagodna. Savez raspolaže ogromnim vojnim kapacitetima, ali pokazuje sve manju sposobnost da upravlja unutrašnjim odnosima. Dio članica otvoreno pokazuje veću političku bliskost Donaldu Trampu nego samim institucijama NATO-a. Lojalnost se pomjera sa sistema na ličnosti, što dugoročno potkopava stabilnost saveza.
Jugoslavija je bila vojno snažna i međunarodno respektovana, ali nije preživjela unutrašnji raspad. NATO danas stoji pred sličnim izazovom. Ishod će zavisiti od toga da li će savez pronaći snagu da obnovi povjerenje među svojim članicama, ili će ponoviti sudbinu sistema koji su se urušili iznutra, uvjereni da ih spoljašnja moć može uvijek zaštititi.
