U tom smislu, odnos prema evropskom putu postaje više od spoljnopolitičkog prioriteta – on prerasta u ogledalo unutrašnje koherentnosti vlasti. U slučaju usporavanja ili skretanja sa tog kursa, neminovno se nameće razmišljanje o tome koji bi politički akteri najteže amortizovali takav ishod, posebno oni čiji je legitimitet najčvršće vezan za reformski i proevropski narativ. Upravo u tom sloju političke scene otvorio bi se prostor za eroziju povjerenja, jer bi diskrepanca između obećanog smjera i stvarnih rezultata postala vidljiva i domaćoj javnosti i međunarodnim partnerima.
Da bi najveću političku štetu od svih političkih subjekata u Crnoj Gori, zbog eventualnog zastoja na evropskom putu, imao premijer Milojko Spajić i Pokret Evropa sad, na čijem se čelu on nalazi, smatra doktor političkih nauka Vladimir Pavićević.
– I predsjednik, i Vlada, i Skupština – sve te tri institucije u Crnoj Gori su u 2026. godinu ušle držeći se za ruku Evropske unije. Svi imaju istu nadu, da će do početka 2027. godine stići datum pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji i da se tako pokuša osigurati još jedan mandat u vlasti – kazao je Pavićević za "Dan".
Kako je naveo, najzanimljivije od svega je što Evropska unija zaista drži crnogorske institucije za svoju roditeljsku ruku i nije nemoguće da nevaljalo dijete na kraju ipak prođe dobro.
– Ako se ova godina završi bez vidljivog pomaka u procesu evropske integracije, to će značiti da je Evropska unija odustala od Crne Gore, a možda i od politike daljih proširenja. Takav scenario najviše bi politički naštetio Evropi sad i Spajiću – rekao je Pavićević.
On je Spajića i ostale pripadnike aktuelnog državnog vrha uporedio sa nekadašnjim višegodišnjim i višedecenijskim nosiocima najvećih državnih funkcija u Crnoj Gori.
– Spajić i ekipa danas u Briselu izgledaju identično kao što su izgledali Momo, Milo i Sveto nakon AB revolucije – mladi, lijepi i pametni. Koliko ja vidim, to je Evropskoj uniji i dovoljno da bi se ipak radilo na brzoj integraciji Crne Gore u EU – poručio je Pavićević.
Perspektiva evropskih integracija koja predstavlja i dalje centralni spoljnopolitički prioritet biva opterećena ne samo proceduralnim zahtjevima Brisela, nego i unutrašnjom političkom dinamikom u Podgorici. Ako se do kraja 2026. ne ostvari mjerljiv napredak u pristupnim pregovorima, pitanje političke odgovornosti prelazi iz retoričke u suštinsku ravan: ko u crnogorskom sistemu zaista snosi odgovornost za stagnaciju i da li institucionalni mehanizmi za to uopšte funkcionišu?
Najveći raskorak, čini se, leži u neskladu između proklamovanih standarda u evropskim prijestonicama i njihove implementacije u domaćoj politici – jaz koji će, ukoliko ostane neadresiran, dodatno otežati i legitimitet vlasti i povjerenje javnosti u reformski kapacitet državnih institucija.
