Usvojene su izmjene Zakona o izboru odbornika i poslanika, Zakona o lokalnoj samoupravi i Zakona o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja. Za taj set zakona glasalo je između 67 i 69 poslanika, a svi stupaju na snagu danom objavljivanja u Službenom listu. Članovi Odbora za sveobuhvatnu izbornu reformu prethodno su ih jednoglasno podržali. Ističe se da je time konačno ispunjena višegodišnja preporuka Evropske unije da se lokalni izbori u Crnoj Gori sinhronizuju, kako bi se izbjeglo uobičajeno ulaženje iz jedne kampanje u drugu.
Ali, iza slike jedinstvenog datuma i evropskog standarda, stoji dogovor koji je ustavno sporan, politički diskutabilan, institucionalno rizičan i donijet uz minimalno ili nikakvo učešće javnosti. Ono što se u javnosti slavi kao konsenzus vlasti i opozicije zapravo je politički sporazum u kojem su ključne odluke donijete u tišini, bez rasprave i bez transparentnosti.
Najbolja potvrda toga je činjenica da je Zakon o finansiranju političkih subjekata – koji određuje način budžetskog finansiranja političkih partija – usvojen bez ijedne izgovorene riječi. Sa 69 glasova "za", Zakon je prošao nezapaženo, ali ne i bez težine. Tek nakon što je pitanje novca zatvoreno, otvorena je rasprava o produženju ili skraćenju mandata, datumu izbora i ostalim elementima "reforme". Drugim riječima, politički dogovor nije počeo ni od Ustava, ni od građana, ni od izbora – počeo je od budžeta.
Vrlo agilan u odbrani dogovora bio je kopredsjedavajući Odbora Vasilije Čarapić iz PES-a, koji je rekao da je "nađen balans", te da će se u nekim opštinama skratiti mandat, a u nekim produžiti. Kao primjeri su navedene četiri opštine: Podgorica i Nikšić – skraćenje, Bar i Bijelo Polje – produženje. I teško je ne pomisliti da su primjeri dati upravo kako bi se opravdala opozicija, koja je ovaj dogovor proglasila za pobjedu jer joj odgovara skraćenje mandata u Podgorici i Nikšiću, gdje se bori za vlast i produženje u Baru i Bijelom Polju, gdje je na vlasti. A šta je s ostalim opštinama? I šta je s osnovnim ciljem opozicije svuda u svijetu da izazove skraćenje mandata i dobije izbore. Očigledno ništa. I tu smo jedinstveni kao i naša zemlja čuda.
Ustavna dilema koja proizilazi iz ovakvog aranžmana ne može se ignorisati. Ustav Crne Gore propisuje da mandat narodnog poslanika traje četiri godine. Ni u jednom članu nije predviđeno da se taj mandat može skraćivati ili produžavati političkim dogovorom. Isto važi za odborničke mandate. Ako prihvatimo logiku da se lideri mogu saglasiti da se izbori ne održe do juna 2027, zašto ne bi mogli na primjer i do 2030? Gdje je granica? Napravljen je presedan i više granice nema. Ovim se ne samo "izmiče tlo" ispod Ustava, već se i suštinski ukida ustavno pravo građana da biraju i budu birani. U pojedinim opštinama, građani neće imati priliku da izaberu svoje predstavnike još pune dvije godine, a u nekima ni pet – bez ikakvog vanrednog stanja ili ustavnog razloga.
Primjer koji najslikovitije ilustruje razmjere problema jeste slučaj Šavnika. U toj opštini, lokalni izbori nisu još okončani već pet godina, a dogovor o jedinstvenom datumu izbora sada praktično znači da se oni neće održati ni do juna 2027. godine. To znači da će jedna lokalna vlast, bez izbora, imati punih devet godina mandata – i to u zemlji koja se formalno zalaže za vladavinu prava i evropske standarde.
Umjesto da se institucije bave time, sve je prepušteno političkom dogovoru. Ustavni sud, koji bi po definiciji morao biti taj koji tumači ustavnost ovakvih intervencija, sada je praktično izostavljen. Politički dogovor je postao alat za aboliciju sudske odgovornosti. Ako se stranke dogovore, sud je suvišan. Ako se dogovore da se izbori odlože, onda ni Ustav nije prepreka.
Dodatno pitanje odnosi se na sam datum – 13. jun. To je usred turističke sezone. Godinama unazad, stranke su isticale da izbori tokom juna i jula remete turizam, opterećuju lokalne resurse i narušavaju ekonomiju. Ovog puta niko nije imao primjedbu. Izbori će se održavati usred gužve, tokom glavnih turističkih vikenda, u opštinama u kojima će hoteli nadamo se biti puni, administracija rasterećena, a glasači često van mjesta prebivališta. Umjesto reakcije – tišina. Kao da je i ta primjedba stavljena pod tepih.
Da situacija bude apsurdnija, parlamentarna većina već sada otvoreno najavljuje mogućnost da se redovni parlamentarni izbori takođe održe 13. juna 2027. godine. To znači da bi na istom biračkom mjestu, u istom danu, građani glasali i za državnu i za lokalnu vlast. Posljedice toga su višestruke. Lokalni izbori bi bili potpuno potisnuti, programi partija bi se izbrisali u medijskom odnosu snaga, a koalicije bi postale haotične. Jedna ista partija mogla bi u nekoj opštini nastupati u koaliciji, na primjer, sa PES-om, a na državnom nivou u opozicionom bloku. To ne samo što zbunjuje glasače, već potpuno obesmišljava lokalnu političku strukturu.
Najzad, valja reći i to da je čitava "javna rasprava" o ovim zakonima u skupštinskom odboru, trajala samo nekoliko sati. Bez učešća akademske zajednice, bez mišljenja Ustavnog suda, bez uključivanja NVO sektora. Partije su same napisale, dogovorile i izglasale zakone koji im odgovaraju. Prvo su dogovorile finansiranje – pa tek onda sve ostalo. To nije evropski standard. To je politički standard u kojem su mandati elastični, a Ustav samo papir koji se preskoči kad postoji većina.
