To stvara pogrešan utisak u javnosti da se pritvor često izriče, iako je suštinski problem nedostatak uslova za primjenu alternativnih mjera.

To je poručeno tkom drugog panela „Pritvor u Crnoj Gori: kako pronaći ravnotežu između prava pojedinca i interesa društva" u okviru godišnje konferencije „Nezavisno i profesionalno pravosuđe – ključni preduslov za EU integracije", koju je organizovao Centar za monitoring i istraživanje (CeMI).

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Borko Lončar kazao je da se sudije tog suda svakodnevno suočavaju sa složenim pitanjima vezanim za određivanje i produženje pritvora, kao i da nastoje u potpunosti primjenjivati međunarodne standarde i praksu Evropskog suda za ljudska prava.

- U Osnovnom sudu u Podgorici postupamo kao sudije za istragu i trudimo se da detaljno analiziramo svaki predmet. Posebnu pažnju posvećujemo postojanju osnovane sumnje i procesno-pravnim osnovima koje predlaže tužilaštvo - naveo je Lončar.

On je istakao da se pritvor u javnosti često pogrešno razumije i da se zaboravlja njegova osnovna svrha – obezbjeđenje prisustva okrivljenog i nesmetano vođenje postupka.

- Ako se ta svrha može ostvariti blažom mjerom, poput mjere nadzora, jemstva ili običnog poziva, pritvor treba izbjegavati -istakao je Lončar.

Ukazao je da se u podgoričkom Osnovnom sudu u velikoj mjeri primjenjuju mjere nadzora koje predlaže tužilaštvo poput oduzimanja pasoša, zabrane napuštanja stana ili prilaska oštećenima, a naročito u predmetima nasilja u porodici.

- Mjere se kontrolišu svaka dva mjeseca. Ako lice nije dostupno, sud može reagovati određivanjem pritvora i raspisivanjem potjernice - objasnio je Lončar.

Naglasio je da je izvršavanje mjera nadzora u nadležnosti policije, ali da sud ima mogućnost da prati njihovo poštovanje i reaguje u slučaju kršenja.

- Zakonom je jasno propisan redosljed obezbjeđenja prisustva okrivljenog: najprije poziv, zatim naredba za prinudno dovođenje, mjere nadzora, pa tek onda pritvor. Nažalost, u praksi se ponekad dešava da se pritvor predlaže bez prethodnog iscrpljivanja ovih zakonskih koraka - naveo je Lončar.

Sudija Višeg suda u Podgorici, Igor Đuričković, ocijenio je da CeMI-jev izvještaj o monitoringu suđenja u dijelu koji se odnosi na pritvor i druge mjere obezbjeđenja prisustva okrivljenog na glavnom pretresu sačinjen objektivno i korektno, ali i da je dosta oštar u odnosu na postupanje sudova u tim predmetima.

- Svi smo svjesni činjenice, jasno naglašene i u izvještaju, da pred crnogorskim sudovima nikada nije bilo više pritvorskih predmeta. Međutim, moramo istaći i da nikada nije bilo više krivičnih djela ove težine i društvene opasnosti - kazao je Đuričković, navodeći da se radi o djelima poput nasilja u porodici, organizovanog kriminala, ubistava i teških ubistava.

On je istakao da takva krivična djela po svojoj prirodi nose pritvor kao najtežu mjeru obezbjeđenja prisustva okrivljenog.

Govoreći o kvalitetu odluka o pritvoru, Đuričković je rekao da nije svaka odluka koja je nedovoljno obrazložena istovremeno i pogrešna.

- To što odluka nekada nije na valjan način obrazložena ne znači da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za pritvor, niti da okrivljeni ne treba da bude u pritvoru - rekao je Đuričković, dodajući da se u drugostepenom postupku sudije trude da kroz ukidajuće odluke daju jasne upute prvostepenim sudovima.

Prema njegovim riječima, odluke o pritvoru su najviše podložne kontroli u crnogorskom pravosudnom sistemu, jer se pritvor u skraćenom postupku provjerava po službenoj dužnosti svakih mjesec dana, a u redovnom postupku svaka dva mjeseca.

Na pitanje da li postoji prostor za unapređenje obrazloženja odluka o pritvoru, Đuričković je predložio da se u narednim izvještajima analizira i praksa odbijanja tužilačkih prijedloga za određivanje pritvora:

- Mislim da takvih odluka nema mnogo, ali ih ima dovoljno da pokažu da nije svaka percepcija javnosti tačna i da sudovi, pa ni Viši sud u Podgorici, nijesu „laki" na određivanje pritvora - rekao je Đuričković, podsjećajući na pojedine „zvučne predmete" u kojima su sudovi odbili prijedloge tužilaštva i odlučili se za alternativne mjere.

Đuričković je ukazao da je Zakonik o krivičnom postupku zreo „ne samo za izmjene, nego za potpuno konceptualne promjene", dodajući da bi trebalo razmotriti i pitanje da li princip materijalne istine, naslijeđen iz vremena SFRJ, i dalje odgovara savremenim izazovima pravosudnog sistema.

- Možda treba preći na princip stranačke istine, kao što su to već učinile zemlje u okruženju i države zapadne Evrope - poručio je Đuričković.

Državni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici Marko Mugoša istakao je da bi primjena alternativnih mjera značajno olakšala rad i tužilaštva i sudova, ali da je problem u tome što se te mjere često ne sprovode u praksi.

- Problem je u tome što je primjena tih mjera obesmišljena. Konkretno, kada je u pitanju postupanje policije, jednostavno se te mjere ne sprovode. Zbog toga tužilaštvo već od početka zna da se svrha postupka ne može postići bez pritvora - kazao je Mugoša.

On je objasnio da su situacije često veoma delikatne, posebno u prvim trenucima nakon lišavanja slobode.

- Kada se lice liši slobode i dovede kod tužioca, situacija je svježa i osumnjičeni reaguje instinktivno, želi da izađe iz te prostorije po svaku cijenu. Istovremeno, žrtva je i dalje uplašena i postoji realna opasnost da se nešto dogodi. U takvim okolnostima druge mjere ne mogu da postignu svrhu, pa se predlaže pritvor - naveo je Mugoša.

Prema njegovim riječima, Zakonik o krivičnom postupku napisan je za „idealne uslove", u kojima postoji dovoljan broj sudija, tužilaca i administrativnog osoblja.

- Međutim, kako ti uslovi u praksi ne postoje, dolazi do problema i percepcije u javnosti da se previše određuje pritvor. Nije previše pritvora, nego je premalo mogućnosti za primjenu drugih mjera - poručio je Mugoša.

Dodao je da tužilaštvo pokušava da češće koristi mjere zabrane približavanja ili oduzimanja putne isprave, ali da su i one često neadekvatne i obesmišljene.

Mugoša je ukazao i na apsurde u primjeni pojedinih mjera, poput nadzora uz elektronski nadzor (tzv. nanogicu).

- U praksi, kada se izrekne mjera zabrane približavanja, nanogicu mora da nosi i osumnjičeni i oštećeni. Međutim, oštećeni često odbiju da je nose jer se osjećaju stigmatizovano, a ne postoji mehanizam da ih neko na to primora. To je još jedan primjer nefunkcionalnosti sistema - objasnio je Mugoša.

Kazao je da niko u pravosuđu ne želi da lica budu pritvorena ukoliko to nije neophodno, ali da su objektivne okolnosti takve da se često mora posegnuti za tom najstrožom mjerom.

- Nama bi svima bilo lakše bez pritisaka i rokova da možemo da postupamo uz blaže mjere, ali dok se ne stvore adekvatni uslovi, one ostaju teško primjenjive. Zato se u praksi najčešće pribjegava pritvoru, jer jedino on u ovom trenutku može da ostvari svoju svrhu - zaključio je Mugoša.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković podsjetio je da je pritvor u sudskom postupku krajnja mjera, odnosno „ultima ratio".

- To je izuzetak sa jedne strane i sa druge strane ono što je možda važnije u ovoj priči, da on treba da ispuni određene preduslove da bi se mogao kao takav smatrati saglasnim standardima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda - naveo je Bjeković.

Podsjetio je da se pritvor može odrediti samo kada su razlozi „dovoljni i relevantni" kao i kada je on „jedina mjera koja je u tom trenutku bila adekvatna za obezbjeđenje pristupa okrivljenog".

- Bilo kakva štura obrazloženja, bilo kakva odluka bez obrazloženja ne može da istrpi test saglasnosti s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih svoboda - rekao je Bjeković.

On je upozorio na problem „ping-pong efekta" u domaćem pravosuđu.

- Postoji određen broj predmeta u kojima se prvo stepen odlučuje kao pritvor, ukida, vraća na ponovno odlučivanje, a posljedice toga trpi pritvoreno lice - naveo je Bjeković.

Ocijenio je da Crna Gora još uvijek ima prostor za poboljšanje uslova u istražnom zatvoru, da su napravljena poboljšanja, ali da je to daleko od onoga što je međunarodno priznatno standardi.

Advokat Ranko Radonjić ukazao je na razliku između Osnovnog i Višeg suda, posebno Specijalnog odjeljenja, u primjeni pritvora i alternativnih mjera.

- Nepostupanje sudova u pogledu izricanja alternativnih mjera je posebno vidljivo kod viših sudova. Često se donose rješenja koja su tipizirana, neobrazložena i neindividualizovana - rekao je Radonjić.

On je ukazao i na nedovoljnu pažnju drugostepenih sudova pri obrazloženju rešenja.

Kao primjer, naveo je predmet u kojem je lice, ranije neosuđivano, provelo godinu i četiri mjeseca u pritvoru i nudilo jemstvo od 500.000, koje je sud odbio.

„To je neprimjereno i nedopustivo. Takvim praksama se pune zatvori koji su već u lošem stanju", istakao je Radonjić.

On je izrazio razumijevanje za sudije Višeg suda, posebno Specijalnog odeljenja, zbog pritiska medija i političara koji svakodnevno komentarišu predmete i kreiraju očekivanja javnosti.

- Takav pritisak često utiče na odluku sudija da prihvate prijedlog za određivanje pritvora, dok osnovni sudovi i tužilaštva, osim u predmetima od javnog interesa, nisu izloženi istom pritisku - dodao je Radonjić.

Ukazao je na način privođenja osumnjičenih u predmetima od javnog interesa.

- Osobe su dovođene sa lisicama, uz prisustvo policije u punoj opremi i maskama, dok oslobađajuće presude ostaju u sjenci, bez adekvatnog medijskog praćenja. Brza pravda se poistovjećuje sa hapšenjem i pritvorom, što nije istina - zaključio je Radonjić.

Događaj je organizovan u okviru projekta „Podrška EU integracijama Crne Gore – za nezavisno i profesionalno pravosuđe kao ključni preduslov!" kojeg sprovodi Centar za monitoring i istraživanje (CeMI), u saradnji sa Centrom za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN- CG) i Centrom za građanske slobode (CEGAS) a finansiran je od strane Evropske unije i kofinansiran od strane Ministarstva javne uprave Crne Gore.