Iako su formalno garantovana ustavima, zakonima i međunarodnim konvencijama, praksa pokazuje rastući jaz između normativnih obećanja i njihove stvarne primjene. U trenutku kada institucije javno insistiraju na poštovanju osnovnih sloboda i vladavini prava, brojni pokazatelji ukazuju na sistemske slabosti koje tu zaštitu dovode u pitanje, otvarajući prostor za selektivnu primjenu prava i političku instrumentalizaciju njihovog tumačenja.

Projektna koordinatorka CEDEM-a Milena Ranitović smatra da se stanje ljudskih prava u Crnoj Gori danas može opisati kao pravno i formalno unaprijeđeno, ali praktično još nedovoljno iskorišteno.

– Imamo niz zakona i strateških dokumenata koji odražavaju evropske standarde, što je prepoznato i kroz pozitivne trendove u procesu usklađivanja sa pravnim okvirom EU. Međutim, svakodnevna iskustva građana pokazuju da ti standardi još nisu potpuno implementirani u društvenu praksu. Na primjer, naše empirijsko istraživanje o obrascima i stepenu diskriminacije pokazuje da percepcija i stvarni doživljaj diskriminacije ostaju česti u oblastima poput zapošljavanja i odnosa prema LGBTIQ osobama, osobama s invaliditetom i romskoj i egipćanskoj populaciji, gd‌je značajan broj građana i građanki iskazuje negativne stavove i gd‌je diskriminacija i dalje egzistira u društvu – kazala je Ranitović za "Dan".

Kako je dodala, ljudska prava formalno su zastupljena kao politički prioritet, naročito u kontekstu procesa EU integracija i poglavlja 23 i 24 (pravosuđe i temeljna prava), gd‌je su reforme u oblasti ljudskih prava jasno definisane kao dio obaveza.

– Međutim, praksa pokazuje da se mnoge reforme i strateške obaveze primjenjuju sporije nego što bi bilo potrebno, često kao odgovor na spoljne preporuke i pritiske EU i međunarodnih tijela, umjesto kao rezultat interne političke inicijative – istakla je Ranitović.

Ona ukazuje da se u svakodnevnoj političkoj komunikaciji lako čuje podrška nultoj toleranciji prema govoru mržnje i diskriminaciji, ali podrška izostaje kada dođe do konkretnih zakonskih rješenja ili politika, poput zakona o zabrani diskriminacije ili o pravnom priznanju rodnog identiteta.

– Ti predlozi se godinama odlažu ili ostaju u fazi pripreme bez snažnog, sveobuhvatnog političkog konsenzusa. S jedne strane, postoji deklarativna otvorenost za rješavanje ovih pitanja, ali sa druge strane često im nedostaje strateški kontinuitet da se sve te teme tretiraju dosljedno, bez populističkih i dnevnopolitičkih kalkulacija. To se ogleda i kroz činjenicu da političarke često doživljavaju govor mržnje, onlajn nasilje i mizoginiju u politici i javnoj sferi, što dodatno otežava njihovu dostupnost i uticaj u političkom životu. Govor mržnje i nasilje motivisano netolerantošću i dalje su prisutni izazovi u društvu, uključujući i napade na manjinske zajednice, LGBTIQ osobe – rekla je Ranitović.