Piše: Mili Prelević
Osnovana je s ambicijom da vrijednosti univerzalnog humanizma pretoči u institucije, zakone i javne politike. Da bude antifašistička ne zato što to od nje neko traži, već zato što zna šta je fašizam značio i što je na antifašizmu vaskrsla, nakon nekoliko godina genocida, ubijanja ljudskosti, kulture, djetinjstva i mladosti.
A, izgleda, današnja Evropa postaje sve neprijatnije mjesto. Ne zbog onoga što joj dolazi spolja, nego zbog onoga što se budi iznutra. Fašizam u Evropi više nije upozorenje iz prošlosti, nego politički resurs. U Italiji, zemlji u kojoj je taj pokret i nastao, na vlasti je opcija koja se nikada nije jasno odrekla njegovih korijena. U Njemačkoj, stranka koja relativizuje nacističku prošlost, ulazi u institucije. U Francuskoj, Holandiji, Švedskoj, Finskoj – ekstremna desnica više nije van sistema. Ona je postala njegovo jezgro.
A dokaz za to je stigao jedne julske noći, iz srca Zagreba – grada koji pamti i Jasenovac i ćutnju o Jasenovcu, kada se razlegao glas Marka Perkovića Tompsona, glas koji nikada nije ni pokušao ni da prikrije svoju dvosmislenu bliskost s najcrnjim poglavljima prošlog vijeka. Hiljade ruku u vazduhu, sve generacije. Koncert organizovan, promovisan, odobren. Legalizovan. A najvažnije – normalizovan. U Evropskoj uniji. U toj Evropi. Evropi kojoj smo težili. A na koncertu, sa rukama u vis, uz fašističke pozdrave i oni koji odlučuju o evropskoj budućnosti Crne Gore, mnogi članovi hrvatske vlade predvođeni premijerom Andrejom Plenkovićem. Iz zvanične EU nema reakcije.
Mladi ljudi iz zemalja van Unije odlaze ka Evropi vjerujući da odlaze u prostor prava, sloboda i dostojanstva. Ali sve je više znakova da dolaze u zajednicu koja više nije sigurna u samu sebe. Umjesto da brani ono što je činilo njenu suštinu – jednakost, slobodu mišljenja, vladavinu prava – Evropa sve češće pravi izuzetke. Sve je spremnija da pod izgovorom kulturne specifičnosti toleriše ono što je još juče nazivala prijetnjom.
Ideja evropske vojske ne bi sama po sebi morala da izazove sumnju, da se ne pojavljuje u trenutku kada Unija sve otvorenije flertuje s nacionalizmom, autoritarnim obrascima i opasnim istorijskim revizionizmom. U takvom kontekstu, priča o vojsci ne zvuči kao logičan nastavak evropskog projekta mira, već kao njegov zaokret.
Evropa je u realnoj opasnosti da postane zajednica bez unutrašnje kohezije i političkog identiteta. Sve više funkcioniše kao tržište, a sve manje kao skup vrijednosti. Pritom, zaboravlja da je fašizam uvijek prvo rastao u društvima koja su bila umorna, pasivna, nesigurna u sebe i nevoljna da se suoče s istinom.
Oni koji dolaze spolja vide to jasnije od onih koji su unutra. Jer ne gledaju Evropu kroz mitove o sopstvenoj veličini, već kroz ono što im se konkretno nudi – vrijednosti koje su ih nekada privlačile, a koje su danas potisnute kompromisima, ćutanjem i oportunizmom.
Zato pitanje više nije kako izgleda Evropa danas, nego da li se odrekla onoga što je nekada bila. Ako jeste, pitanje nije retoričko – ono je suštinsko. Da li je to i dalje zajednica kojoj vrijedi težiti?
