Piše: Miodrag Lekić
Iz svog izlaganja u Parmi prije šest godina – na temu kuda ide svijet, posebno Evropa, 30 godina nakon pada Berlinskog zida – sada izdvajam jednu, malo pesimistički intoniranu rečenicu.
Tada sam pomislio da možda pretjerujem izrečenom metaforom, zapravo komparacijom:
"Evropa danas liči na italijanske državice u doba renesanse. U njima, s jedne strane, puno sjaja, mnogih resursa i talenata. S druge strane, kao male i razjedinjene one su irelevantne na širem, međunarodnom planu."
Sada mi ova komparacija, nažalost, zvuči prilično tačno.
Što imamo šest godina kasnije?
Pored drugih problema, prije svega ekonomskih, rat u Ukrajni je oslabio, pa i zapetljao Evropu.
Čak u poslednje vrijeme u ime Evrope, posebno oko dramatičnih zbivanja na međunarodnom planu, ne djeluje Evropska unija, već tkz. Savez voljnih.
Poslednji sastanak "Voljnih", i to samo jednog dijela, održan je prije tri dana u Londonu.
"Evropa je uvučena u ukrajinski rat duboko protivan njenim interesima... Postala je drugorazredna sastojnica američkog sistema."
Ovo je napisao istoričar i sociolog Emanuel Tod u nedavno objavljenoj knjizi "La Defaite da l' Occident".
Što se dešavalo zatim?
Trampova Amerika izlazi iz rata u Ukrajini, čak pokretanjem konkretnih mirovnih inicijativa.
Evropa ("Voljni", ili ko je već predstavlja) nije saglasna sa ponuđenim planom. Predlažu se korekcije koje više izražavaju utisak o evropskom djelovanju, nego što realistički doprinose završetku rata. Mnogi to tumače i kao podstsicaj za nastavak rata.
S kojim rezultatom?
Novim žrtvama i novim usmjeravanjem oružja iz već prilično ispražnjenih arsenala evropskih zemalja. Novim idzvajanjem ekonomske pomoći.
I novim ruskim napredovanjem na terenu.
U ovoj dosta apsurdnoj situaciji postavlja se i ovo pitanje: Da li se sada radi o "odbrani vrijednosti", ili, možda, o "save the face" (spašavanje obraza, inače precizan pojam u diplomatiji) za pokušaj prikrivanja pogrešnih odluka? I bojazan da bi priznanje grešaka moglo nepovoljno da utiče na rezultate lidera i stranaka na nekim sledećim izborima? Ako je tako, onda je na djelu pobjeda licemjerstva.
Imajući u vidu žrtve, stanje na terenu, serije grešaka u dužem periodu, i to više aktera ukrajinske krize, trebalo je već mnogo ranije tražiti makar "najmanje nepravedno rješenje" koje bi zaustavilo rat u Ukrajini.
Smatra se da ne postoje pravedni i nepravedni ratovi. Već dobijeni i izgubljeni.
Bilo je odavno jasno da je Ukrajina bivala u sve težem položaju kako je vrijeme proticalo.
Uostalom, o tom ratu, njegovim uzrocima, toku, sve do posledica – sudiće istorija.
Tada će možda biti objašnjeno, posebno ukrajinskom narodu, zašto se odustalo od skoro potpisanog mirovnog rješenja tokom pregovora krajem marta i početkom aprila 2022. u Istanbulu, koje je podrazumijevalo autonomiju Donbasa, proglašenje neutralnosti Ukrajine i povlačenje ruskih trupa sa ukrajinske teritorije.
I prema svjedočenju američkog profesora Džefrija Saksa, koji je bio svjedok tih pregovora u Istanbulu, takav plan je odbijen od ukrajinske strane, prevashodno po savjetima pojedinaca iz američke i britanske administracije.
Kraj rata u Ukrajini postepeno bi mogao otvoriti novu fazu traženja šireg bezbjednosnog sistema i saradnje u Evropi i svijetu.
Recimo postizanje, ozbiljnom i strpljivim diplomatijom, nekog novog Helsinškog sporazuma.
Onaj iz 1975, uprkos hladnom ratu, donio je velike, progresivne rezultate.
Međutim, za početak je neophodno priznati najmanje tri činjenice, sve, najblaže rečeno, neprijatne za Evropu i njenu dosadašnju politiku.
Pomoći Ukrajini onamo gdje se može pomoći. Pogotovo kada postaje jasno da su "Voljni" prilično nevoljni da odu u Ukrajinu i tamo i na vojnom polju pomognu Ukrajincima u borbi protiv ruskih formacija.
Nekada porazi znaju da budu ljekoviti.
Sada se otvara veliko pitanje.
Da li će Ukrajina, sa svim greškama oko tog pitanja u dužem periodu i poukama iz svega, za Evropljane biti mjesto rađanja nove Evrope?
Jake Evrope, upravo prema njenim velikim potencijalima.
Utisak je da bi sa Šarlom de Golom, Vilijem Brantom i sličnima iz evropske istorije takve šanse bile nešto veće.
Ali one i sada postoje. Racionalnost i kritička misao, (ovdje ne mislim samo na Dekarta) jesu velike kategorije evropske istorije. I kulture. Pa i one političke.
U svakom slučaju, trenutak je istorije.
(Autor je diplomata i bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore)
