Crna Gora je u završnici svog evropskog maratona. Od ukupno trideset pet pregovaračkih poglavlja, našoj zemlji je ostalo da zatvori još dvadeset jedno. Od najviših funkcionera Vlade, ali i od nekih visokih zvaničnika Evropske unije, najavljeno je da će pregovarački proces Crne Gore sa EU biti okončan do kraja ove godine i da će se zatvoriti sva preostala poglavlja. Pitanje koje se prema tome neminovno postavlja jeste: postoji li realna šansa da Crna Gora u tako kratkom vremenskom periodu zaista ispuni sve tehničke, pravne i političke kriterijume za zatvaranje preostalih poglavlja? Takođe, dok eksperti ukazuju na institucionalne slabosti, neujednačenu primjenu zakona i političku polarizaciju, u javnom diskursu u pozadini neprestano odjekuje fraza "evropske vrijednosti". Ipak, u trenutnom političkom ambijentu često se čini da se upravo te vrijednosti koriste selektivno, u zavisnosti od dnevnopolitičkih potreba i partijskih strategija i kalkulacija. Sada, više nego ikad, otvoreno je pitanje da li Crna Gora ima kapacitet da prevaziđe unutrašnje razlike i proceduralne prepreke, ili će evropska agenda ostati na nivou deklarativne politike, dok se konkretni koraci sporo preduzimaju pod teretom političkih kompromisa i institucionalnih izazova.
Prema mišljenju direktorice Centra za demokratiju i ljudska prava, Nevenke Vuksanović, tehnički je moguće zatvoriti poglavlja, ali će njihova politička težina i trajna vrijednost zavisiti od toga da li će Crna Gora paralelno isporučiti mjerljive, vidljive i održive rezultate. Ona smatra da su najveće prepreke za zatvaranje preostalih poglavlja političke prirode.
– Najveće prepreke su sasvim sigurno političke prirode, dok institucionalne dođu kao njihova neposredna posljedica. Politički odnosi u ovoj godini biće u znaku pripreme za narednu, izbornu godinu. Već vidimo da rastu unutrašnje tenzije i nesuglasice unutar partija i među partijama – kazala je Vuksanović u intervjuu za "Dan".
Da li, po Vašoj procjeni, Crna Gora ima realne šanse da do kraja ove godine zatvori preostalo 21 pregovaračko poglavlje sa Evropskom unijom?
Gledano striktno tehnički, Crna Gora može zatvoriti preostala pregovaračka poglavlja tokom ove godine. Nedavno zatvaranje pet poglavlja pokazuje da, kada postoji politička volja na objema stranama, proces može napredovati relativno brzo. I upravo to i treba tumačiti kao političku odluku EU, pa tek onda kao tehničku ocjenu kvaliteta reformi. Ta politička odluka utemeljena je na sada još zategnutijem geopolitičkom i bezbjednosnom kontekstu i spremnosti EU da kohezija u Evropi bude veća nego ikad ranije. Ovo će biti godina u kojoj će se testirati administrativni kapaciteti države, politički odnosi, ali i sprovodivost reformi u praksi.
Koje su u ovom trenutku najveće prepreke – da li su one prije svega političke, institucionalne ili tehničke prirode?
Najveće prepreke su sasvim sigurno političke prirode, dok institucionalne dođu kao njihova neposredna posljedica. Politički odnosi u ovoj godini biće u znaku pripreme za narednu, izbornu godinu. Već vidimo da rastu unutrašnje tenzije i nesuglasice unutar partija i među partijama. To direktno utiče na kapacitet države da sprovede ono što je usvojeno, što će se najviše vidjeti u poglavlju 24 i rezultatima koje tu moramo isporučiti. Tehničke prepreke postoje, ali su u velikoj mjeri upravljive, pogotovo uz instrukcije EK. Dakle, primaran izazov je da se obezbijedi politička odgovornost i institucionalna sposobnost da se evropske obaveze pretvori u stvarne rezultate. Za EU je to problematično jer otvara pitanje održivosti reformi i stvarne autonomije institucija u uslovima političkih sukoba.
Koliko unutrašnje političke tenzije utiču na kredibilitet Crne Gore u očima evropskih partnera i na dinamiku pregovora?
Političke tenzije nijesu prepreka same po sebi, ali postaju ozbiljan rizik kada proizvode blokade, usporavaju odlučivanje i podrivaju povjerenje u vladavinu prava, što se direktno reflektuje kroz pojačan oprez Brisela. Događaji u Botunu dodatno su poslužili kao test institucionalne i političke zrelosti – provjera da li država ima kapacitet da osjetljiva pitanja rješava kroz institucije i predvidive procedure, a ne ad hok političkim intervencijama.
