Upravo je Hrvatska u decembru prošle godine blokirala zatvaranje poglavlja 31 – spoljna, bezbjednosna i odbrambena politika – i time direktno usporila evropski put Crne Gore. Razlog je bila rezolucija o genocidu u Jasenovcu, Dahau i Mauthauzenu koju je usvojio crnogorski parlament, zbog koje su predsjednik Skupštine Andrija Mandić, potpredsjednik Vlade i lider Demokrata Aleksa Bečić i poslanik i lider DNP-a Milan Knežević proglašeni za persone non grata u Hrvatskoj.
Kako onda govoriti o "izvanrednim odnosima"? Kako ubjeđivati javnost da je riječ o strateškom partnerstvu kada najviši predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti Crne Gore ne mogu ni da uđu u susjednu državu? Ovo nije politika snage, već politika paradoksa. Iza svečanih izjava o dobrosusjedstvu krije se surova istina: Spajićeva diplomatija u odnosima sa Hrvatskom funkcioniše isključivo tako što ispunjava zahtjeve Zagreba, dok ono što je od vitalnog interesa za Crnu Goru ostaje u drugom planu, na čekanju, ili se uopšte ne pominje.
Da li je politički normalno, moralno i ispravno da premijer Spajić ističe dobre odnose, pa čak i izvanredne, sa susjednom državom, ako je njegovom zamjeniku u Vladi Aleksi Bečiću i koalicionim partnerima Andriji Mandiću i Milanu Kneževiću upravo Plenkovićeva vlada zabranila ulazak u Hrvatsku?
Prema nezvaničnim informacijama koje su objavile "Vijesti", Podgorica je spremna da isplati odštetu hrvatskim državljanima koji su bili zatočeni u logoru u Morinju. Pominje se iznos između 14 i 17 miliona eura. Taj dogovor trebalo bi uskoro da se formalizuje. Kako je Spajić obećao Plenkoviću, spomen-ploča u Morinju ostaje, ime bazena u Kotoru biće promijenjeno, a o brodu "Jadran" zasad se neće ni govoriti. Vjerovatno zato što je teško dokazati da ne pripada Crnoj Gori. Ono što je možda i najvažnije pitanje – granica na Prevlaci i sama Prevlaka, sva je prilika, biće rješavano politički, takozvanim džentlmenskim dogovorom.
No, ono što je najproblematičnije – a za mnoge i najbolnije – u ovim pregovorima nije ono što se rješava, već ono što se prećutkuje. U logoru u Morinju bili su zatočeni civili sa dubrovačkog ratišta. Sigurno su bili izloženi patnji, ali su svi preživjeli, i svakako je dobro što je Crna Gora spremna da im isplati milionske odštete. Ali, šta je sa "Lorom"? U tom logoru u Splitu 1992. godine mučeno je i svirepo ubijeno i 14 crnogorskih rezervista iz Nikšića, Šavnika i Bara. Njihovi posmrtni ostaci pronađeni su tek godinama kasnije. Za njih nema odštete. Za njih nema diplomatskog pritiska. Štaviše, njih niko nije ni pomenuo u ovim pregovorima.
Da li je ovo evropski put? Ako je mjerilo evropejstva samo ispunjavanje tuđih zahtjeva, bez snage i hrabrosti da se otvori tema koja je bolna za našu zemlju, onda je to put bez dostojanstva. Jer izvanredni odnosi ne grade se praznim riječima, niti plaćanjem odštete samo jednoj strani. Izvanredni odnosi grade se na uzajamnom poštovanju i istini. Nažalost, istina je da crnogorska diplomatija u svim ključnim pitanjima sluša druge, a da sopstvene žrtve, ali i sopstvene interese, gura pod tepih.
