Piše: Boris Jašović

U svakom slučaju, poručujem glasnogovornicima vlasti, njenim trbuhozborcima i predstavnicima pokorne inteligencije koja ne vidi dalje od vlastodržačkog nosa da moje pisanje o pravu naroda na otpor nema za primarni cilj rušenje aktuelne vlasti, već demokratski pritisak na njene nosioce da donesu zakon o zabrani iskopavanja litijuma u Srbiji. Dakle, primarni cilj građanske nep6oslušnosti o kojoj pišem jeste pritisak na vlast da donese zakon o zabrani iskopavanja litijuma koji će obavezivati i ovu i svaku buduću vladu. A to što SNS vlast i njeni sateliti žele da u pravu naroda na otpor vide samo nasilno rušenje poretka i narušavanje, pazite apsurda, slobode tog istog naroda, posledica je njihovog nepoznavanja ustavnosti, ali i golemog straha od građana koji su jedini nosioci suvereniteta. Zato će smjena vlasti (na ovaj ili onaj način, sa ili bez litija od kojih vlast strahuje), uslijediti tek i samo ukoliko aktuelna vlast bude ignorisala mišljenja nezavisnih stručnjaka da je iskopavanje litijuma štetno po ovu zemlju, odnosno ukoliko po svaku cijenu bude istrajavala na realizaciji interesa korporativnog kapitalizma, od kojeg će i sama imati koristi, a na štetu građana Srbije.

Stiče se utisak da SNS vlast finansijsku korist od projekta "Jadar" (pitanje je samo za koga korist), postavlja iznad mišljenja nezavisnih stručnjaka o štetnim posledicama iskopavanja litijuma, što drugim riječima znači da je čitava priča vlasti u vezi s litijumom od samog početka nepromišljena. Nepromišljenost je naročito opasna kada dolazi od onih koji upravljaju državom, budući da vodi hazarderstvu koje obične ljude (vas koji čitate ove redove i mene koji ih ispisujem) nastoji da pretvori u žetone, a državu u zelenu čoju kockarskog astala kazino kapitalizma. Nepromišljena SNS vlast uporno ignoriše dvije bitne činjenice u vezi s potencijalnim iskopavanjem litijuma – prva je da ne postoji šansa da se ovakvim tipom rudarenja ne zatruju podzemne vode i ne izazovu ozbiljne ekološke posledice po čitavu Srbiju (koja nema teritorijalni luksuz jedne Kanade ili Australije). Druga je da "Rio Tinto" stoji iza projekta "Jadar", a riječ je o korporaciji koja je osvjedočeni uništitelj životne sredine, mada to uporno i bezočno poriče. Decenijama nakon što je sedamdesetih godina prošlog vijeka na pacifičkom ostrvu Bugenvil "Rio Tinto" otvorio rudnik bakra, tamošnji žitelji su tvrdili kako su im rijeke zagađene i kako im otpad iz rudnika truje djecu. Pošto je rudnik zatvoren Bugenvil je zahtijevao od korporacije da isplati naknadu za štetu načinjenu usled aktivnosti rudnika, ali je od uprave "Rio Tinta" došao sledeći odgovor: "Smatramo da se naša kompanija u toku trajanja eksploatacije bakra u potpunosti pridržavala svih zakonskih odredaba i primjenjivih standarda." (Vidjeti više u Nadav Ejal, "Revolt – u rovovima globalne pobune", "Laguna" 2021). Postoji li iko u ovoj zemlji, izuzev korporativnih lobista, ko i dalje sumnja u to da će ovo isto od riječi do riječi ponoviti uprava "Rio Tinta" kad vrag bude odnio šalu u Srbiji. No, tada će biti kasno za naknadno pametovanje. Zato treba biti pametan sada. Jedinu, premda ne i nepremostivu prepreku tome, može predstavljati vrhuška SNS vlasti, koja je već odlučila da će se litijum kopati. Zato se vlast i trudi, mada krajnje neuspješno, da unaprijed donijetu odluku legitimizuje kroz kvazidemokratski vid javne rasprave. Ali o kakvoj javnoj raspravi može biti govora u društvu u kojem ne postoji javno sučeljavanje mišljenja pobornika i protivnika bilo čega, pa tako i projekta "Jadar"? Vidjelo se to ponajbolje na skupu u Ljuboviji, kad su na istoj strani, simbolično, sjedjeli predstavnici vlasti i korporacije "Rio Tinto", a nezvanični lider vladajuće stranke i predsjednik republike kao nestručno lice postavljao "nezgodna" i "stručna" pitanja korporativnim predstavnicima. Razumije se da je predsjednik to činio, iz vlastite vizure gledajući, kao predstavnik svih građana Srbije, odnosno kao neko ko po Ustavu izražava državno jedinstvo. Nevolja je u tome što je ta vizura pogrešna koliko je i iskrivljena. Prvo, nezvanični lider vladajuće stranke ne predstavlja sve građane Srbije, pa samim tim ne izražava ni državno jedinstvo, jer se u vrijeme izbora otvoreno, imenom i prezimenom, stavlja na stranu jedne političke opcije, dakle samo jednog dijela naroda. Time otvoreno krši primarnu ustavnu obavezu predsjednika države. Drugo, nezvanični lider vladajuće stranke nije kvalifikovan, osim za pravna pitanja, da predstavnike rudarske korporacije propituje o stvarima iz oblasti rudarstva, geologije, hidrologije, hemije, biologije, ekologije..., kako bi na taj način popunio prazninu izazvanu neopravdanim odsustvom stručnih neistomišljenika. Šta hoću da kažem? Skup u Ljuboviji treba da pokaže kako će se ubuduće, iz perspektive SNS vlasti, voditi "javna rasprava" o potencijalnom (ne)iskopavanju litijuma. Predsjednik države koji krši njen Ustav (vratite se nekoliko redova unazad), izigravaće kritičara projekta "Jadar", koji zapravo lično i nekritički podržava, resorni ministri će za to vrijeme ćutati i klimati glavama, dok će ispošćeni narod tražiti nekoliko metara asfalta za svoju ulicu kao kompenzaciju za pretvaranje Srbije u korporativni rudnik. Očigledno je da će ovakva "javna rasprava" i eventualno referendumsko izjašnjavanje građana koji žive na ugroženom području "Jadra" poslužiti isključivo kao paravan za ozvaničenje već donijete odluke. I tome treba stati na put. Upravo radi perspektive i napretka Srbije, živa bila. Zemlja u kojoj se jedan čovjek pita za sve i koja zavisi od samo jednog projekta lišena je perspektive. Društvo u kojem ne postoji širok konsenzus oko smjera kretanja, u kojem ne postoje dijalog, javna rasprava i institucije koje nezavisno rade svoj posao, nema potencijal za napredak. Država kojom vlast rukovodi tako što je teritorijalno, normativno i vrednosno rasparčava, pa dio ustupa Amerikancima, dio Nemcima, dio Francuzima, dio Rusima, dio Arapima, dio Kinezima..., tuđ je posjed. Sistem u kojem vrhuška vladajuće stranke radi za tuđe interese, od čega i sama ima koristi, dok armija stranačkih poslušnika arbajtuje u državnim institucijama pretvarajući ih u partijske ispostave, osuđen je na status kolonije.

Vrhunac svega je što vlast koja se nalazi u raljama korporativnog kapitalizma nepatriotski gazi po sopstvenom Ustavu, jer korporativizam i ustavnost ne idu zajedno, a onda pokušava da patriotizam gradi na vrećama novca umjesto na promišljenosti i lijepom vaspitanju. Takva kvazipatriotska vlast ne misli na budućnost građana jer sve želi odmah i sad. Ona prvenstveno misli na sebe, svoje rejtinge i obaveze prema globalnim institucijama, korporacijama, stranim kreditorima, moćnim pokroviteljima... Čitavo društvo je talac takve vlasti. Dio naroda je svjestan toga, drugi dio nije. Ali je svakako poražavajuće da većina pametne djece koja se trenutno nalaze u sistemu srednjeg obrazovanja namjerava da ode iz Srbije. U tome ih neće spriječiti ni litijumske baterije, ni jeftina salama iz uvoza.

Roditelji, babe i dede (ne)vide da kompradorska vlast za koju (ne)glasaju stvara demotivišuću atmosferu koja njihovu djecu i unuke tjera s rodne grude. Oni koji to uporno ne vide ravnodušno sliježu ramenima. Oni koji to vide, a nemoćni su da išta učine, padaju u očaj. Međutim, i jednima i drugima, kao i čitavom društvu, ozbiljno prijeti pošast naknadne pameti. Srećom, još ima vremena da se bude pametan sada. U protivnom, neće biti zemlje i života za naknadno pametne.

politika.rs

(Autor je sociolog)