<p>Шљиванчанин, Радоњић, Фемић и Перовић</p>

Шљиванчанин, Радоњић, Фемић и Перовић / -фото: живана јањушевић

Predstavljena knjiga "Sjećanja" Miluna Femića: Lični život sveštenika i kolektivno stanje naroda

U svakom vremenu Bog nađe ljude koji su spremni da najteže svjedočenje iznesu na svojim plećima. Ova vremena o kojima otac Milun govori, za to je zaista trebala vjera avramovska, da bi to iznijeli, da bi ostao vjeran svom prizvanju, svojoj službi, svojoj Crkvi, rekao je sveštenik Mirčeta Šljivančanin

Ljudsko sjećanje je i varljivo i kratkog je vijeka, štošta se brzo zaboravi. Opet, mnogo toga treba zapamtiti i prenijeti onima koji nisu živjeli u nekom prošlom vremenu. Najbolji način da sjećanje ne ponese vjetar, jeste da se to stavi na papir, da se zapiše. Svjestan toga, a ponukan prijateljima, penzionisani sveštenik Milun Femić napisao je knjigu "Sjećanja". Ovaj ne samo memoarski zapis o čovjeku, o ljudima, o vremenu u kojem je prota Femić živio, i koje najvećim dijelom njegovog života nije bilo naklonjeno religiji i Crkvi, bio je tema dijaloške tribine koju uređuje i vodi sveštenik Gojko Perović. Na predstavljanju Femićeve knjige "Sjećanja" koja je izašla u okrilju Crkvene opštine Podgorica, govorili su recenzent djela sveštenik Mirčeta Šljivančanin, dr Nataša Radonjić, ljekar opšte prakse iz Podgorice i autor sam. Veče održano u sali Parohijskog doma Crkve Svetog Đorđa, koje nije proteklo na način uobičajen za promocije knjiga, moderirao je Perović.

Bog je odredio put

Tokom večeri sveštenik Femić podijelio je niz anegdota koje su kod publike izazvale smijeh, ali i ozbiljnu zapitanost. Govorio je o svom djetinjstvu, školovanju, ali i službovanju koje je dugi niz godina u Crnoj Gori zvanično bilo doživljavano kao "jeres". Naveo je da ga je na pisanje ove knjige, pored ostalih, nagovarao i počivši mitropolit Amfilohije, kojem je predao prvu verziju, ali, koji je nažalost ubrzo preminuo. Knjiga je, dodaje, sada pred čitaocima najviše zahvaljujući Šljivančaninovom trudu.

Osvrnuvši se na izbor svog zanimanja, Femić je rekao:

– Da sam znao šta ću sve doživjeti, pronalazio bih način da ne idem ovim putem. Tada. Ali, sad razmišljam – ovaj put koji sam ja prošao, taj put mi je Bog trasirao. I sad se ne kajem, bez obzira na posljedice koje sam sve ja trpio i imao – rekao je Femić. Prota dodaje da je pisao iskreno i tačno, ne pominjući imena onih koji su mu naudili, već samo onih koji su mu na njegovom svešteničkom i ljudskom putu pomogli.

– Razmišljao sam, ako je mogao vjerni narod da se ispovijeda kod mene 50 godina, a što se ne bih i ja malo ispovijedio pred vjernim narodom – našalio se Femić.

Tokom razgovora, sveštenik Šljivančanin istakao je da je ova knjiga značajna jer je ona živo predanje, a predanje je nešto na čemu se temelji i Crkva i vjera. "Predanje je u Crkvi ispred svega i ono je Bogom dano", kaže Šljivančanin, napominjući da je pravo bogatstvo imati u svojoj blizini nekog ko je 57 godina bio sveštenik.

– To je zaista jedna riznica predanja, jedna živa knjiga života u Crkvi. Zato je šteta da ljudi poput oca Miluna ne ostanu zapamćeni kroz pisane riječi, da bi mogli i oni koji sjutra dođu, poslije nas, da to vide i osjete na jedan drugačiji način, da upoznaju život Crkve kroz konkretne ličnosti koje su ovdje, na našem prostoru služile – rekao je Šljivančanin, ističući da ih je motivisalo da objave ovu Femićevu knjigu njegovo duhovno bogatstvo i životno iskustvo, napominjući da se kroz knjigu prelama lični život sveštenika, ali i kolektivno stanje jednog naroda, duha i zbivanja u narodu. Istakao je i da je velika stvar dijeliti vrijeme s čovjekom – sveštenikom, koji je svojim životom i radom opravdao sveštenički zavjet na rukopoloženju i ostao vjeran Hristu i Crkvi.

– U svakom vremenu Bog nađe ljude koji su spremni da najteže svjedočenje iznesu na svojim plećima. Ova vremena o kojima otac Milun govori, za to je zaista trebala vjera avramovska, da bi to iznijeli, da bi ostao vjeran svom prizvanju, svojoj službi, svojoj Crkvi – rekao je Šljivančanin.

Doktorka Radonjić ovom prilikom navela je da je protu Femića najprije upoznala kao sveštenika, potom kao duhovnika, a da su sada prijatelji.

– Činjenica da je neko odlučio da se to zabilježi je važna. Jer, ako nije zapisano, to se zaboravi i to nije nikad ni bilo. I zato mislim da je jako, jako važno da neke stvari koje je neko preživio i zapiše – rekla je Radonjić.

Veče je završeno Femićevim pjevanjem uz gusle junačke narodne pjesme.