Godina koja je na izmaku za muzikološkinju Jelenu Jovanović Nikolić znači prekretnicu u njenoj karijeri koju je započela prije nepunih 15 godina kada je sa 22 godine, dok je bila pri završetku studija u Beogradu, došla u Muzički centar Crne Gore. Kako kaže, nije mislila da će se, kao jedini mladi muzikolog u Crnoj Gori koji je došao u MCCG, zadržati toliko dugo na toj poziciji.

Od nedavno je Jovanović Nikolić povjerena značajna funkcija - rukovoditeljka izdavačko-edukativnog sektora, osnovanog da bilježi sve one pisane i naučne tragove kako prošlosti, tako sadašnjosti i u budućnosti, naučne misli u sferi muzike. Uporedo je gradila karijeru naučnika u muzici što je rezultiralo dvjema knjigama objavljenim ove godine, od kojih je jedna, monografija o Crnogorskom simfonijskom orkestru, izašla u izdanju MCCG. Potvrdu njenom naučnom radu dala je i Crnogorska akademija nauka i umjetnosti pozivom da učestvuje u izradi Leksikona muzičke umjetnosti. Ona je član Odbora za muzičku umjetnost CANU od 2017. godine, kada je održala prvo samostalno predavanje.

• Šta Vas očekuje kao rukovoditeljku izdavačkog-edukativnog sektora MCCG, i šta publika i struka mogu da očekuju od Vas?

– U Muzičkom centru od vremena prvih koncerata u Crnogorskom narodnom pozorištu mnogo se toga promijenilo. MCCG je postao kompleksna krovna institucija, i falio joj je izdavački segment. Krenulo se sa edukativnim sektorom, međutim, bila je ideja da se i sve ono što se tiče nauke u muzici uključi u ono što već imamo. Zaista se nadam da ću u budućnosti o tome više pričati, pisati, djelovati. Čini mi se da sam dosadašnjim radom prvo u sferi komunikacija u MCCG, kroz instituciju pi-ara, a onda paralelno kao muzikolog, zavrijedila da budem na čelu ovog sektora upravo time što sam svih ovih godina učestvovala u nastajanju svih vrlo važnih izdanja.

• Sve češće Vas prepoznajemo kao nekog ko u javnosti tumači svoja saznanja muzičkog života i muzičke nauke...

– Od početka rada MCCG, najprije u Crnogorskom narodnom pozorištu, imala sam priliku da se upoznam sa svim aspektima umjetnosti, od drame do koncerata. To je bilo u skladu sa mojim interesovanjima još na fakultetu. Sebi sam tada postavila cilj da istražim sve što je vezano za našu zemlju i da se ponosim time, ili, ako je potrebno, da se suočim s problemima i stavim ih u prvi plan. Tokom studija sam se posebno zainteresovala za rad Borislava Bore Tamindžića, ali ne mogu da pričam o tome, a da ne spomenem prof. Sonju Marinković, moju mentorku, koja je svojim radom učinila mnogo za MCCG. Vrijeme provedeno u CNP-u me je inspirisalo da istražujem primijenjenu muziku u pozorištu. CANU je ove godine izdala moju knjigu upravo sa temom muzike u CNP-u.

• Način rada, pojava i energija su Vas doveli u Skupštinu Crne Gore i na jedan panel koji je ostavio dubok utisak na javnost prije dvije godine. Kako se Vi sjećate tog događaja koji je pokrenuo neke važne teme?

– To se zvalo "Buđenje". Činjenica je da je mnogo ljudi to slušalo i da su me mnogi zvali nakon toga. Radovalo me je jer sam se našla u društvu jakih žena. Rekla bih da je moja pozicija mnogo bolja, ne zato što sam ja bogom dana, nego što u našoj državi ima žena koje nemaju mjesto u društvu koje zaslužuju. Imam brata starijeg četiri godine, ali ja u porodici nikada nisam osjetila tu razliku zato što je on muško, a ja žensko. Dakle, kod mene, zahvaljujući snazi moje majke, uvijek je žensko bilo dovoljno jednako dominantno kao muško i u tom smislu mogu da kažem da sam privilegovana i da je moja pozicija idealna. Tema tog panela je bila "Buđenje", i koliko se sjećam ja sam rekla da smo mi žene te koje moramo prvo same sebe probuditi, pa sam čak navodila primjer da ako sam ja osviješćena, ako sam ja budna, onda će i moje prvo, drugo i treće dijete biti sposobno, osviješćeno i budno za sve svoje obaveze, onda i za sve druge izazove. Smatram da je to pravi recept. Ne bih rekla da postoji društvo koje je u potpunosti svjesno u tom smislu. Ono što mogu da primijetim, jeste kada ste na višoj društvenoj poziciji čini se da je lagodnije. Međutim, svjedoci smo koliko su žene u našem društvu marginalizovane. To je, zaista, tema koja iziskuje dublja promišljanja, koje iziskuju jedan širi medijski prostor. To nas, međutim, ne sprečava da djelujemo. Smatram da je učenje, zaista jedini, siguran i kvalitetan put. Ali, sad vidimo šta se dešava sa diplomama. To je poražavajuće za jedno društvo. Tako da ima tu dosta stvari o kojima treba promišljati i ništa manje mijenjati u ovoj našoj već decenijama i stoljećima patrijarhalnoj sredini. Istina, ne mislim da je to nešto mnogo različito i u drugim sredinama.

• Praznici su vrijeme kada se rezimira učinjeno i postavljaju novi ciljevi. Koji su Vaši planovi?

– Ja sam od onih koji više planira nego rezimira. Mogu samo da konstatujem da jesam srećna i zadovoljna što se tiče Muzičkog centra, što sam tokom ove godine inicirala par nekih važnih stvari i dešavanja - prvo etnomuzikološko predavanje, upoznavanje sa temom muzikoterapije, kao i niza nekih drugih događaja. Lijep je i neprocjenjiv osjećaj kad vam knjiga ugleda svjetlo dana. Međutim, nisu to stvari na kojima se previše zadržavam, nego zaista želim da planiram, da idem dalje, da realizujemo nove ideje. U Muzičkom centru bilo je promjena i različitih situacija, a ono što je uvijek ostalo jeste muzika kao umjetnost koja nadilazi sve probleme. Želim svima u narednoj godini da se više bavimo kvalitetnim stvarima i da više konzumiramo kvalitetne sadržaje. Mislim na kvalitetne koncerte, mislim na kvalitetne i sadržajne knjige, jer nekako živimo u društvu gdje marketing uzima svoj danak, pa nekad pogubimo predstavu šta je vrijedno. Tu moramo biti osviješćeni, znati šta konzumiramo, moramo tražiti više prostora i usvojiti nove obaveze u oblasti kojom se bavimo kako bismo imali pravu vrijednost na duže staze.