Njegovu ranu karijeru obilježio je rat u Vijetnamu, sa ranim ulogama u političkim filmovima poput "Hail, Hero!" i "Summertree". Zato je bilo prirodno da Majkl Daglas, tada tek 31-godišnjak, napravi svoj prvi producentski iskorak sa filmom "Let iznad kukavičjeg gnijezda", pričom o čovjeku koji se bori protiv sistema.

Pedeset godina nakon premijere, Daglasa pogađa koliko Let iznad kukavičjeg gnijezda ponovo snažno odjekuje u današnjem svijetu.

"To je jedna od najklasičnijih priča koje ćemo ikada imati i danas djeluje bezvremenski, s obzirom na ono što se politički dešava u našoj zemlji – čovek protiv mašine, individualnost protiv korporativnog svijeta", kaže 81-godišnji glumac u razgovoru putem Zuma iz Santa Barbare u Kaliforniji, piše Gardijan.

U Kukavičjem gnijezdu je sestra Rečed (Luiza Flečer) ta koja nameće stroga pravila i guši svaki trag individualnosti u psihijatrijskoj bolnici u Oregonu. Ona vodi bitku sa Rendalom Mekmarfijem (Džek Nikolson), buntovnim sitnim kriminalcem koji glumi ludilo kako bi izbjegao zatvorski rad i završava u ustanovi za mentalno oboljele.

Kako se Mekmarfijev anarhični duh širi, odjeljenje nakratko postaje slobodnije i življe.

Film, koji je prošlog mjeseca objavljen na 4K Blu-ray izdanju povodom 50. godišnjice, zasnovan je na romanu Kena Kizija iz 1962. godine.

Kirk Daglas je želio ulogu u filmu

Majklov otac, Kirk Daglas, koji je prethodno imao uspjeha sa filmom "Spartak", otkupio je prava i igrao Mekmarfija u brodvejskoj pozorišnoj verziji iz 1963. godine. Majkl Daglas je roman čitao još na koledžu.

"Čitajuo sam ga tada, kao hipik, uz psihodeliju i sve to. Bila je to neka vrsta Biblije za nas", prisjeća se.

Kirk Daglas je godinama pokušavao da snimi filmsku verziju, ali je na kraju odlučio da odustane i proda prava.

"Nikada nisam razmišljao o produciranju, ali sam rekao – pusti mene da probam", sjeća se Majkl. "Bio je dovoljno velikodušan da mi to dozvoli. Na kraju smo film i snimili. Svoj dio producentske zarade dao sam ocu i on je na tome zaradio više nego na bilo kom filmu u svojoj karijeri."

Ipak, Kirk je bio razočaran zato što nije mogao da igra tu ulogu.

"Sada znam da se za cijelu karijeru dobrih uloga može nabrojati na prste jedne ruke", kaže Daglas.

"Jedina utjeha bila je to što je, kada je konačno video film, bio oduševljen i obožavao je Džekovu glumu."

Razočaranje je ublažilo to koliko je bio "ponosan i impresioniran", dodaje Daglas.

"Gledao me je drugim očima. Za oca si uvijek dijete, pa je to bilo posebno lijepo. Mada, volio je da me podsjeća na to", rekao je Daglas.

Dolazak Miloša Formana

Daglasov producentski partner Sol Zenc tražio je od Kizija da napiše scenario, ali to nije funkcionisalo i razišli su se sa autorom. Projekat je počeo da dobija oblik sa scenaristom Lorensom Hobenom, koji je Daglasa usmjerio ka crnom humoru češkog reditelja Miloša Formana.

Forman je tada boravio u njujorškom hotelu Čelsi i kružile su glasine da prolazi kroz nervni slom, ali je ipak doputovao u Kaliforniju. Za razliku od većine reditelja, detaljno je analizirao scenario, stranicu po stranicu. Daglas je bio uvjeren – to je pravi čovjek.

Morali su da čekaju šest mjeseci da Nikolson završi prethodni projekat, što se ispostavilo kao prednost jer su imali više vremena za podjelu uloga i odabir pravih glumaca. Deni Devito, Daglasov najstariji prijatelj, prvi se pridružio ekipi. Pronalaženje pravog glumca za Indijanca Poglavicu Bromdena dogodilo se sasvim slučajno.

Na letu za Njujork, Daglas je sjedio pored trgovca polovnim automobilima i spikera na rodeu iz Oregona, koji mu je kasnije javio: "Majkle, neki dan je ušao najveći Indijanac kog sam ikada vidio."

Bio je to Vil Sampson.

Kada su Daglas i Nikolson prvi put vidjeli Sampsona na aerodromu u Portlandu, znali su da su našli pravog čovjeka.

"Džek je vikao: 'To je poglavica! To je poglavica!'", prisjeća se Daglas.

Jednako dobar pogodak bio je i odabir Luize Flečer za ulogu sestre Rečed.

"U to vrijeme, politički, ideja da žena glumi negativca bila je tabu. Četiri velike glumice su odbile ulogu, a Miloš je pronašao Luizu u jednom filmu Roberta Altmana. Bila je sjajna."

Snimanje je premješteno u pravu psihijatrijsku bolnicu u Oregonu, usred zime. Pacijenti su učestvovali u snimanju, a autentičnost je, prema Daglasu, bila presudna.

Daglas se sjeća: "Pitali smo se – zašto smo u Oregonu u januaru? Ali ta autentičnost je bila neprocjenjiva. Glumci su učestvovali u pravim terapijama, a neki su čak spavali na setu kako bi se stvorila posebna povezanost."

Nikolson i Luiz Flečer su u šest ujutru prisustvovali elektrošok terapiji. Bred Durif, koji je glumio mladog pacijenta Bibita, rekao je da je iskustvo bilo ključno.

Durif objašnjava da Miloš Forman nije želio karikirano ludilo.

"Govorio je stalno: 'Prirodno, prirodno.'"

Posebna rasprava vodila se o prozorima. Snimatelj ih je zamutio, ali je Forman insistirao da se vidi spoljašnji svijet.

"Želio je da publika osjeti da sloboda postoji, da je nadohvat ruke."

Durif smatra da je Bibit opisan kako ima bipolarni poremećaj, termin koji tada još nije bio u upotrebi. Njegovo mucanje simbolizuje način na koji ga je svijet ućutkao, naročito majka.

"Miloš mi je rekao nešto nevjerovatno – da je svako ko govori dok muca zapravo izuzetno hrabar, jer je u tom trenutku potpuno sam."

Film u početku odbili svi veliki studiji

Film je odbijen od svih velikih studija, ali je na kraju osvojio "velikih pet" Oskara: najbolji film, režija, glumac, glumica i scenario. Stiven Spilberg je kasnije rekao da bi i sâm glasao za Kukavičje gnezdoispred Ajkule.

To je bio prvi Oskar za Nikolsona. Durif kaže: "Znao je da mu Oskar pripada i dao je apsolutno sve. Podizao je sve nas."

Nikolsonova nestašna, buntovna energija ispunjava film – od zamišljene bejzbol utakmice do pogleda u prazan televizor.

"Njegova poruka bila je: 'Ja mogu šta hoću i vi možete.'"

Daglas posebno ističe kompozitora Džeka Ničea.

"Džek je stvorio ovu nevjerovatnu muziku, koja se postepeno gradi ka kraju filma", kaže Daglas.

"A onda poslednja slika sa Kristoferom Lojdom – tada smo znali da kraj funkcioniše."

"To je bio film u kojem je sve funkcionisalo savršeno: scenario, gluma, režija, muzika. Kao moj prvi film u ulozi producenta, dao mi je ogromno znanje za ceo ostatak karijere. Naučio sam nevjerovatno mnogo i izuzetno sam ponosan što, 50 godina kasnije, i dalje mogu da govorim o njemu."