Cetinje / MINA

Slušaj vijest

Cetinje, grad koji je prepušten samom sebi

Pišu:

Iva Nešić

Stefan Todorović

Cetinje je grad simbol i metafora crnogorske državnosti i otpora. Međutim, danas postaje ogledalo institucionalnog neuspjeha. Nakon dva masovna ubistva i desetina nerazjašnjenih ubistava, mala zajednica od oko 12 hiljada ljudi ostala je prepuštena samoj sebi, a njena svakodnevica sve više je ispunjena strahom i nelagodom.

Naše istraživanje, sprovedeno putem anonimnog onlajn upitnika koji je popunilo 44 građana i građanki Cetinja, pokazuje duboku krizu sigurnosti i povjerenja. „Grad heroj", koji je kroz istoriju predstavljao otpor, danas se bori da opstane i sačuva osjećaj smisla i dostojanstva.

– Institucije ne reaguju na vrijeme, a i kad reaguju, to je predstava za javnost – bez stvarnih rezultata – navodi jedan učesnik ankete.

Emocionalna mapa:
strah, anksioznost i
ljutnja, i sve manje nade

U prikupljenim odgovorima dominiraju strah, tuga, ljutnja i anksioznost; tek manji dio ispitanika gaji nadu u promjene. Ovaj kontrast govori o kolektivnoj traumi i dugotrajnom zamoru. Na pitanje o ličnoj bezbjednosti, većina ispitanika kaže da se osjeća „manje bezbjedno nego ranije", pri čemu kao dominantne emocije navode strah i tugu.

– Svakodnevno osjećam nelagodu zbog bezbjednosnih propusta. Granica je šuplja, ulazi ko hoće i ostaje koliko hoće – kaže jedan ispitanik.

Koliko je zavladao osjećaj straha odslikava i događaj koji nam je dočarao jedan građanin Cetinja.

– Ljetos, kad se desio incident u kojem je policajac pokušao da obuzda psa lutalicu, bilo je dosta ljudi okupljenih na Dvorskom trgu. Ubrzo su se čuli pucnji i nastala je totalna panika i metež, svi su pomislili da je opet neka masovna pucnjava – prisjeća se jedan ispitanik.

Građanske inicijative brojne, ali i dalje bez podrške države

Ni nakon prvog masovnog ubistva na Cetinju 2022, ni nakon drugog 2025, država nije zakrpila rupe u sistemu. Ignorisana je i inicijativa NVO ANIMA, koja je još nakon masakra u Medovini predložila set hitnih mjera za psihosocijalnu podršku i prevenciju nasilja. Ignorisana je i inicijativa HRA i CŽP iz januara ove godine, kao i inicijativa porodica žrtava za usvajanje „Markovog i Mašanovog zakona", koja je usmjerena na kontrolu oružja i obavezne psihološke procjene nosilaca dozvola. Ove inicijative bile su kratko prisutne u medijima, a zatim je sve utihnulo: bez pristupa medijskom zagovaranju, bez odgovora, bez rasprave i epiloga.

Program unapređenja mentalnog zdravlja 2025–2026, koji je trebalo da bude ključni državni okvir za ovakve situacije, ostao je mrtvo slovo na papiru. Nijedna preporuka struke – formiranje kriznog tima, obavezna psihološka prva pomoć za first respondere, zapošljavanje psihologa u školama i vrtićima, reforma centara za mentalno zdravlje, edukacija medija, zaštita profesionalaca koji procjenjuju podobnost pojedinaca za posjedovanje oružja – nije sprovedena.

Paralelno, građanska inicijativa za donošenje „Markovog i Mašanovog zakona", kojom su porodice stradalih tražile rigoroznije kontrole oružja i obavezne psihološke procjene za nosioce dozvola, mjesecima je bila ignorisana od strane Vlade i Skupštine. Tek nakon drugog masakra ponovo je pomenuta u javnosti, ali opet bez konkretnog epiloga. Zbog toga su pokrenute blokade magistralnog puta Cetinje–Podgorica,na lokalitetu Kruševo ždrijelo, koje okupljaju i članove porodica žrtava. Taj dugotrajni vid otpora prerastao je u građansku inicijativu kojom se uporno traži odgovornost nadležnih iz vrha MUP-a.

Institucije kao izvor
nesigurnosti

Velika većina anketiranih smatra da policija i državne institucije ne štite građane adekvatno. Kao glavne razloge navode korupciju, političku selektivnost i fokus na vjerske i političke sukobe umjesto na zaštitu građana. U otvorenim odgovorima često se ističe da je motiv reakcije policije zapravo predstava za javnost, dok realni učinci izostaju.

– Čast izuzecima, ali vrh policije je više posvećen spotovima i izjavama, dok se narednog dana desi novo ubistvo – smatra jedan učesnik ankete.

Od tragedije u Medovini 12. avgusta 2022. godine, kada je Vuk Borilović ubio dvanaest sugrađana, među kojima i dvoje djece, i ranio šest ljudi, do novog masakra 1. januara 2025, kada je trinaest ljudi ubijeno, među kojima opet dvoje djece, Cetinje živi između trauma i nedovršenih odgovora. Javnost nikada nije dobila potpun izvještaj o propustima, dok su puke rotacije kadrova zamijenile odgovornost. Poslije druge tragedije, bezbjednosni organi priznali su da „sistem nije bio spreman", uz obećanja o „naučenim lekcijama", bez ijedne javno istaknute procedure i usvojenog protokola koji bi pokazali da se nešto stvarno promijenilo.

Prema javno dostupnim informacijama, na Cetinju je tokom januarske tragedije bilo raspoređeno svega jedanaest policajaca, a u septembru 2023. devet. U takvom ambijentu, ni kasnije najavljivano pojačano prisustvo policije nije donijelo osjećaj sigurnosti. Naprotiv, mnogi ispitanici kažu da ih vidljiva, ali neefikasna kontrola samo dodatno podsjeća na nefunkcionalnost sistema.

– Devet policajaca ne može da prevenira prolazak kroz crveno, a od toga četiri štite manastir od osvajača sa Marsa – kaže jedan učesnik.

Nakon tragedija, cijela reakcija bezbjednosnog sektora svela se na populističku akciju „reformi u policiji", kojima je najavljeno novo masovno zapošljavanje kadrova i reklamiranje trajne akcije vraćanja oružja „Poštuj život, vrati oružje". Akcija je inicijalno, nakon kratkog medijskog talasa i nekoliko konferencija, dala izvjesne rezultate, ali se zatim utišala jednako brzo kao što je i počela – bez suštinskih mjera, analize i odgovora na pitanje kako građanima obezbijediti sigurnost.

Istaknuti momenat reakcije bila je najava „reformi u policiji", koju je MUP dvadeset dva dana nakon zločina uputio građanima putem SMS-a. Građani vjeruju da suštinske reforme nije bilo, već da je ovaj pokušaj ulivanja nade u povećanje sigurnosti bio još jedna politička manipulacija.

Borba za dostojanstvo

U danima nakon januarske tragedije 2025. godine, mladi sa Cetinja pokrenuli su proteste čiju organizaciju je preuzeo neformalni studentski pokret „Kamo śutra?", koji je okupio studente, aktiviste i građane u zajedničkom zahtjevu za odgovornost institucija, reviziju bezbjednosnih propusta i strože kontrole oružja. Protesti su se održavali svakodnevno tokom prve dvije sedmice nakon napada, a potom i širom Crne Gore, sve do kraja februara. Umjesto dijaloga, vlast je odgovorila optužbama o političkoj pozadini i pokušajima da pokret diskredituje, tako što su grupu studenata, pretežno sa cetinjskih fakulteta, predstavljali kao „povezane sa kriminalnim klanovima i korupcijom". Zbog neosnovanog targetiranja, studenti su pokrenuli sudski spor protiv političke partije Demokratska Crna Gora i njenih funkcionera, koji je i dalje u toku.

Grad koji se
rjeđe posjećuje

Prema rezultatima ankete, više od trećine ispitanika koji ne žive stalno u Cetinju grad posjećuju rjeđe ili ga izbjegavaju zbog osjećaja nesigurnosti i napetosti. Ti odgovori čine jasnu sliku: stigma „opasnog grada" prelila se na svakodnevni život, pa i na društvene i ekonomske tokove.

Čak četiri petine anketiranih koji povremeno dolaze na Cetinje danas se osjeća manje bezbjedno nego ranije, dok dvije trećine priznaju da osjećaju nelagodu prilikom posjete gradu. Gotovo polovina njih navodi da izbjegava dolazak na Cetinje upravo zbog osjećaja nesigurnosti.

Takvi trendovi ne ostaju bez posljedica. Dugotrajni osjećaj nesigurnosti i gubitak povjerenja u institucije dodatno ubrzavaju tiho pražnjenje grada, čije demografske promjene već godinama pokazuju negativan smjer. U perspektivi koja se ne mijenja, ovakva atmosfera može dugoročno učvrstiti odluku o odlasku, a obeshrabriti povratak ili dolazak novih stanovnika, posebno mladih.

Cetinje već prolazi kroz duboku demografsku krizu. Na teritoriji Prijestonice 1971. godine živjela su 22.024 stanovnika, a 2023. svega 12.504 stanovnika. Grad fizički opstaje, ali se tiho prazni, a kada bi se u obzir uzele i dnevne migracije, slika bi bila još sumornija.

U posljednjim decenijama, nedostatak razvojnih politika, nekorišćenje lokalnih potencijala i izostanak projekata koji bi podstakli preduzetništvo i edukaciju mladih stvorili su ambijent u kojem je teško graditi budućnost. Cetinje, nekada važan administrativni i kulturni centar, danas se suočava sa sistematskim odlaskom mladih i progresivnim starenjem stanovništva. Pad broja stanovnika i odsustvo razvoja ne govore samo o ekonomiji, već su i jasan pokazatelj da društvo ne funkcioniše po principima pravednosti i jednakih mogućnosti i da razvoj ostaje privilegija malobrojnih koji uspiju da se snađu.

Odgovor vlasti na građanski otpor

Masovni protesti i radikalizacija građanskog otpora samo su očajnički odgovor na loše postupanje i nesposobnost institucija sistema. Emocionalna istrošenost, ljutnja i nepovjerenje, kako ističe većina naših ispitanika, kao i svi sagovornici naše redakcije, dominantna su osjećanja kod građana Cetinja na ovu temu.

Odgovor institucija na građanske inicijative bilo je ćutanje, dok je odgovor na građanski otpor i otpor članova porodica nastradalih bila konkretna inicijativa sa ciljem gušenja protesta kroz predlog izmjene Zakona o javnim okupljanjima, uz agresivne medijske napade koji su za cilj imali da protestante obilježe kao dokone sabotere, prijeteći im kaznama do 10.000 eura.

Glavne prijetnje:
kriminal, političke i
vjerske tenzije

– Kriminalne grupe se slobodno kreću, a policija je više prisutna kad treba da glumi red nego da ga održi – navodi jedan učesnik ankete.

– Institucije su nesposobne da riješe rat klanova, čiji članovi u sve većem broju postaju i mladi ljudi sa Cetinja – kaže drugi učesnik.

U percepciji građana, organizovani kriminal je prva prijetnja, a slijede političke partije i vjerske zajednice, te mediji i društvene mreže, koje, kako ukazuju ispitanici, senzacionalizmom produbljuju podjele.

Prema rezultatima ankete, preko dvije trećine ispitanika označava rast kriminaliteta i lošu bezbjednost kao ključni faktor, više od polovine smatra da su to političke partije, a nešto manje od polovine ukazuje na vjerske zajednice, dok trećina pominje medije i društvene mreže kao značajan izvor tenzija i negativnog označavanja grada.

–Zbog kriminala, strepimo i od mafije i od policije. Ne želim da mi djeca odrastaju u ovoj atmosferi – ističe jedna učesnica ankete.

Medijska kampanja i
tabloidizacija
tragedija

Građani u anketi navode da neprofesionalno i senzacionalističko izvještavanje tragedije pretvara u spektakl, a ljude u simbol problema, a ne u žrtve. Više od trećine ispitanika označilo je medije i društvene mreže kao jedan od glavnih uzroka narušene bezbjednosti i podjela u društvu.

– Mediji stvaraju sliku da je Cetinje grad mržnje, a ne grad ljudi koji su preživjeli tragedije – kaže jedan ispitanik.

Prema istraživanju Digitalnog forenzičkog centra, tokom jedne godine mediji su, pretežno iz okruženja, objavili 11.510 tekstova o Crnoj Gori, od čega se 9.244 direktno odnose na događaje u zemlji. Posebno mjesto u tim narativima zauzima Cetinje, koje se često prikazuje kao prostor netrpeljivosti i sukoba. Nakon tragedija iz avgusta 2022. i januara 2025. godine, u svega deset dana objavljena su 6.283 članka, što je dodatno pojačalo osjećaj stigme i izolacije.

– Cetinje je jasan primjer socijalnog inženjeringa koji se sprovodi poslednjih godina. Dominantna propaganda je stvorila ideju da na tom Cetinju žive neki fanatici, kriminalci i ekstremisti. Takva „getoizacija" Cetinja samo je završna stavka dugog niza problema, koji su počeli od neadekvatnog upravljanja resursima koje ima prijestonica. Cetinjani se danas defakto osjećaju kao da su u jednoj vrsti socijalne izolacije u odnosu na ostatak države – kaže psiholog Radoje Cerović.

Nedostatak adekvatne i
empatične reakcije

Treba da poradimo na mentalnom zdravlju; kad bi mnogi potražili stručnu pomoć na vrijeme, izbjegli bi se incidenti. Više fokusa na obrazovanje djece i rad sa njima i kod kuće i u školi. Ukazivanje da nasilno i slično ponašanje uvijek ima negativan efekat i da neko snosi posljedice. Treba raditi na cjelokupnom mentalnim zdravlju crnogorske zajednice, ukazuje jedna od učesnica ankete.

Medijsko izvještavanje o tragedijama dodatno je ranilo zajednicu. Umjesto zaštite građana kroz odgovornu i smirenu komunikaciju, senzacionalistički pristup, politizacija događaja i kampanje stigmatizacije stvorili su iskrivljenu sliku Cetinja kao „opasnog grada". Reakcija medija iz Crne Gore okarakterisana je kao znatno blaža u odnosu na tabloidno izvještavanje iz regiona, ali je i to daleko od pravog odgovora.

Uporedivi primjeri iz tragičnih događaja pokazuju da drugačije jeste moguće. Podsjećamo, nakon masakra u Christchurchu, premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern reagovala je brzo, empatično i odlučno, a vlasti su zatim uklonile ime počinioca iz javnog prostora i za manje od mjesec dana izglasana je zabrana automatskog i poluautomatskog oružja.

U Crnoj Gori, međutim, politička reakcija najčešće se svodi na kratke izjave i hvalisanje sposobnostima policije, uz odbranu vlastite pozicije, bez konkretnih koraka koji bi spriječili buduće tragedije i kontrolisali štetne posljedice i interpretacije sličnih događaja.

Nasuprot tome stoje pojedinci čiji su volonterizam i iskazana solidarnost vrijedni isticanja. Tačno stotinu crnogorskih psihijatara, psihologa i psihoterapeuta stavilo se na raspolaganje u kriznom periodu, sprovodeći brojne akcije, treninge, savjetovanja i terapije. Svoj aktivizam pokušali su da pretoče u konkretna pravna, institucionalna rješenja i usvajanje brojnih procedura i protokola koji bi sanirali očigledne rupe i nedostatke sistema. Međutim, uprkos naporima stručnjaka, do realizacije nije došlo.

– Između ostalog, planiran je i jedan operativni tim za komunikaciju sa javnošću, psihosocijalne intervencije u krizama i katastrofama, koji je trebalo da funkcioniše pri Institutu za javno zdravlje, koji ima Javno zdravstveni operativni centar za vanredne situacije. Međutim, taj centar ne radi, niti mi možemo da oformimo tim kad centra nema. To je sve ostalo mrtvo slovo na papiru, više puta sam javno to kritikovala. Tada im je odgovarala naša inicijativa, ali kad se bura stišala, a oni pokrili sopstvenu odgovornost, to je zaboravljeno – kaže dr Tea Dakić.

Država ćuti, a građani
se organizuju sami

Dok se, nažalost, tragični događaji smjenjuju, institucionalni odgovor ostaje nevjerovatno tanak, gotovo nepostojeći. Istraživanje među građanima Cetinja i dokumentovani podaci o postkriznim intervencijama otkrivaju duboku i bolnu istinu: država nije uspostavila nijedan sistemski mehanizam koji bi dugoročno zaštitio zajednicu, spriječio buduće tragedije ili obezbijedio stabilnu psihološku i bezbjednosnu podršku stanovništvu.

– Građani Crne Gore zavise od dobre volje i entuzijazma pojedinaca, dok strukture vlasti spavaju snom pravednika. Ono na šta sam ja preponosna jeste to da je nas tada bilo stotinu – psihijatara, psihologa, psihoterapeuta koji su u ta dva mjeseca, januar i februar, radili na Cetinju i oko Cetinja – ističe dr Tea Dakić.

Nakon tragičnog 1. januara 2025, stotinu psihologa, psihijatara i psihoterapeuta sami su formirali terenske timove, kreirali smjernice za škole i roditelje, pokrenuli SOS liniju 1555 i držali treninge za profesionalce.

Istovremeno, institucije su ostale skrivene iza entuzijazma pojedinaca. Najbolji dokaz toj tezi je to što nijedna od dugoročnih i kratkoročnih preporuka, politika i protokola za krizne situacije nije doživjela realizaciju.

– Iskreno se pitam zašto Markov i Mašanov zakon nikada nije usvojen, jer je to, zapravo, smislena i jednostavna inicijativa, koja, između ostalog, podrazumijeva i centralizaciju registra na osnovu kojeg bi se vršila procjena o eventualnom izdavanju dozvole za nošenje oružja, čime bi se omogućilo stručnjacima da rade bez straha i da se oslanjaju na objektivnu procjenu rizika. Jer imali smo, nažalost, slučaj iz Pljevalja, gdje je umalo stradao psihijatar koji nije izdao dozvolu osobi s rizičnim ponašanjem i na kraju je bio izboden nožem od strane te osobe. Nažalost, ponovo se ništa ni od toga nije sprovelo – ukazuje dr Tea Dakić.

Sistem građane
prepušta same sebi

Očigledno, građanske inicijative i protesti ostale su jedini vid djelovanja koji još pokušava da zaštiti javni interes. Međutim, uprkos znatnim naporima aktivista, stručnjaka i građana, javni interes i dobrobit ostaju zanemareni. Nalazi istraživanja pokazuju da se kriza bezbjednosti na Cetinju više ne mjeri brojem patrola, već stepenom povjerenja koje građani svakog dana gube, prvenstveno u državne organe i sistem. Zato danas među građanima Cetinja vladaju osjećaj ljutnje i razočaranja, dok imaju sve manje nade da će ih država zaštititi.

– Uopšte ne štite građane. Ni najmanje. To je očigledno. Niti se brinu da makar odglume da štite – zaključak je jednog od ispitanika.

(Ova funds publikacija finansirana je kroz inicijativu "Paper Trail Account for Better Governance", koju finansira Austrijska BIRN, razvojna agencija (ADA) sredstvima Austrijske razvojne saradnje, a implementira BIRN.

Istraživanje sprovedeno u saradnji dnevnog lista „Dan" i BIRN-a)