Njega su službenici policije iz Danilovgrada zaustavili i lišili slobode u mjestu Tomaševići. Prema riječima očevidaca, njegova vožnja više je podsjećala na jedrenje po uzburkanom Jadranu nego na stabilno kretanje magistralom. Srećom, drum nema talase – u suprotnom bi, osim saobraćajne, morala reagovati i kapetanija.
Istog dana lisice su stavljene i J. B. (49) iz Kolašina, koji je upravljao vozilom sa 2,24 g/kg alkohola u organizmu. U poređenju sa "rekorderom večeri", njegov rezultat djeluje gotovo skromno, ali zakon, za razliku od kafanskog društva, nema razumijevanja za nijanse, toleranciju i "dobar kapacitet".
Kako je saopšteno iz Uprave policije Crne Gore, obojica su kažnjena sa po 30 dana zatvora. Dovoljno, bar formalno, da se utvrdi gradivo: volan i čašica nijesu tandem, ma koliko se u kafani činilo da jesu.
Još od vremena velike Jugoslavije Nikšić je važio za grad koji zna da cijeni dobru kapljicu. Statistike su ga često svrstavale u sam vrh po potrošnji piva i rakije po glavi stanovnika. Ipak, jedno je obarati rekorde za kafanskim stolom, a sasvim drugo pokušavati ih potvrditi na asfaltu – gdje sudije nijesu konobari, a račun stiže mnogo skuplje.
Podsjećanja radi, Nikšić je 1906. godine imao čak 61 kafanu. Kako je tada objavio list "Glas Crnogorca", među onima koji su registrovali firme bila su i 53 vlasnika kafana, gostionica, prenoćišta i depoa pića, kao i vlasnici hotela "Nikšić" i "Amerika". Kafane, naravno, nijesu mogle raditi bez gostiju, a među stalnim mušterijama bilo je i onih koji su znali da "pretjeraju s inspiracijom".
Zabilježena je i neobična, ali praktična odluka vojvode Šaka Petrovića, koji je devedesetih godina 19. vijeka bio guverner Nikšića.
Da bi na gradskim ulicama bilo više zelenila, vojvoda je naredio da se privedu lica koja suviše piju i po kafanama prave izgrede – a takvih, po svemu sudeći, nije bilo malo, jer je kafana tada bila glavno sastajalište i gotovo jedina razonoda. Umjesto zatvorske kazne, "osuđenici" su morali zasaditi po dvije mladice lipe ili brijesta u nekoj od varoških ulica, na mjestu koje im se odredi.
Kazna, međutim, nije podrazumijevala samo simbolično mahanje lopatom. "Prekršilac" je morao lično da ode na Budoš, iskopa odgovarajuće sadnice, potom iskopa propisane rupe, zasadi drveće i – što je možda bilo najteže – redovno ga zaliva i njeguje dok se potpuno ne primi. Drugim riječima, iz kafane pravo u baštovane.
Zahvaljujući takvim "presudama" vojvode Šaka, Nikšić je vremenom postao prepoznatljiv po zelenilu. Sudeći po najnovijim "rekordima", možda bi vrijedjelo razmisliti da se poneka stara praksa bar simbolično obnovi – čisto da grad opet profitira, kad već pojedinci ne znaju da zakoče na vrijeme.
