Piše: Kenan Malik

Ako postoji grad koji simbolizuje peripetije radničkog života u Americi, to bi lako mogao biti Springfild u Ohaju. U srcu srednjeg zapada, prosperitet Springfilda izgrađen je na proizvodnji i izdavaštvu. Njegov pad počeo je rano. Ogromna izdavačka kuća Crovell-Collier zatvorena je na Badnje veče 1956. Tri decenije kasnije, 1983. godine, Njuzvik je čitav broj posvetio Springfildu. Pod naslovom "Američki san", u izdanju se sa žaljenjem zaključuje da "vremena nisu bila naklonjena snijevanju".

Godine koje su uslijedile pokazale su se kao još manje naklonjene, jer su proizvođači napuštali grad, a plate su padale. Izvještaj iz 2016. otkriva da je Springfild izgubio više ljudi sa visokim prihodima, a dobio više onih sa niskim primanjima, od bilo kog većeg grada u Americi. Grad su obuzele bolesti očajanja koje danas opsijedaju mnoge druge postindustrijske radničke zajednice, od rastuće zavisnosti od alkohola i opijata, do sve većeg broja samoubistava.

A onda je, prije deset godina, gradsko vijeće osmislilo program za privlačenje novih poslodavaca, uključujući one iz prehrambenog i logističkog sektora, jedno Amazonovo skladište i proizvođača mikročipova. Otvoreno je na hiljade novih radnih mjesta, mada su većinom i dalje bila slabo plaćena. Problem više nije bilo to što ima premalo posla za radnike, već što ima premalo radnika. I tako su došli migranti da popune prazninu, uglavnom Haićani koji su legalno živjeli na drugim mjestima po Americi.

-FOTO: NEDA RADULOVIć-VISWANATHA

Priliv migranata pomogao je oživljavanje umirućeg grada, ali je stvorio i tenzije, zbog pritiska na stambene i zdravstvene usluge. Problem su ščepali rasisti i ekstremna desnica, koji su nastojali da napetost pretvore u mržnju pričama o "invaziji" koja će uništiti grad. Njihove priče su postajale sve luđe, što je na kraju dovelo do optužbe protiv Haićana da jedu pse i mačke, koju je Donald Tramp u svojoj predsjedničkoj debati sa Kamalom Haris prošle nedjelje pretvorio u nacionalno pitanje. "U Springfildu jedu pse", rekao je Tramp. "Ljudi koji su došli. Oni jedu mačke." Čak i prije Trampovog ispada, vodeći republikanci, uključujući potpredsedničkog kandidata Džej Di Vensa, senatora iz Teksasa Teda Kruza, kongresni Komitet republikanaca za pravosuđe, kao i Trampove pristalice poput Ilona Maska – dali su svoj doprinos da se ovaj mit ovjekovječi i legitimizuje. Mnogi, uključujući Maska, širili su još jednu teoriju zavjere krajnje desnice da demokrate namjerno "uvoze milione ilegalnih imigranata" kao glasačku mašinu da bi učvrstili "jednopartijsku vladavinu".

Slučaj Springfilda mogao je biti povod za plodnu debatu o politikama i resursima potrebnim za podsticanje ekonomskog rasta, ali i za prihvatanje velikog broja ljudi sa strane; debatu o tome kako stvoriti pristojna radna mjesta sa pristojnim platama i kako ublažiti pritiske na socijalnu infrastrukturu. Umjesto toga, mejnstrim političari i javne ličnosti su ga koristili da promovišu ogavne teorije zavjere i urbane mitove krajnje desnice i potpale rasističku mržnju. Konzervativci često tvrde da je javnost uskraćena za debatu o imigraciji. Ali kada se ukaže prilika za takvu debatu, mnogi od njih će radije demonstrirati svoju netrpeljivost nego da se upuste u argumentovanu diskusiju.

Rasprava oko Springfilda takođe ilustruje kontinuiranu "memifikaciju" politike – pretvaranje politike u zbirku signala i simbola, umjesto u razgovore o odlukama. Tramp oduvijek insistira na odvlačenju politike u kaljugu. Međutim, to mu polazi za rukom samo zato što je želja da se pothranjuje bijes, umjesto učešća u nijansiranim diskusijama, postala sastavni dio politike.

Nije to odlika samo američke politike. Koliko mi je poznato, zasad još nijedan britanski političar nije optužio tražioce azila da jedu kućne ljubimce, ali mejnstrim političari rutinski recituju teorije zavjere ekstremne desnice kao što su "velika zamjena" i strah da će bjelci izgubiti svoju domovinu. Donošenje odluka, poput sada napuštene šeme deportacije u Ruandu, često je dizajnirano da bude više performativno nego praktično.

Niti je signaliziranje postalo presudno samo oko imigracije. Na primjer, stil "gvozdene ministarke finansija" Rejčel Rivs i odbijanje laburista da odustanu od ukidanje zimskih subvencija za grijanje svim korisnicima, osim penzionerima sa najnižim primanjima, ili makar da ublaže posledice ukidanja, predstavljaju želju da se signalizira čvrstina ekonomske politike čak i ako to znači smrzavanje za milione penzionera. Simbolika i slanje signala oduvek su bili dio politike. Danas se, međutim, često čini kao da to jeste politika. Mem je postao poruka. A kada se to dogodi, tribalna privrženost koju želite da pokažete ili simbolika koju želite da predstavite postaju sve važniji, a signaliziranje sve manje suzdržano.

Uprkos činjenici da su i republikanski gradonačelnik i republikanski guverner Ohaja demantovali neistine o Haićanima, u Springfildu mnogi ne samo da su nastavili s lažima, već su ih pojačali. Na predizbornom skupu u Tusonu u Arizoni prošlog petka, Tramp je denuncirao "ilegalne haićanske migrante koji osvajaju jedno prelijepo mjesto" i grmio protiv "divljih, kriminalnih stranaca koji siluju i sodomizuju i ubijaju mlade američke devojke", bestidno pothranjujući duboko ukorijenjene rasističke mitove i strahove. Podstrekavanje mašinerije bijesa ima neizbježne posledice. Gradska skupština Springfilda i dvije škole sa velikim brojem haićanske djece, bile su evakuisane prošle nedjelje zbog prijetnji bombama upućenih "jezikom mržnje prema imigrantima i Haićanima u našoj zajednici".

Neposredno prije predsjedničke debate, na sastanku gradske komisije u Springfildu govorio je mještanin Nejtan Klark. Njegov 11-godišnji sin Ejden poginuo je prošlog avgusta kada je u njegov školski autobus udario kombi koji je vozio migrant sa Haitija Ermanio Džozef, u međuvremenu osuđen za ubistvo iz nehata na devet godina zatvora. Bila je to užasna tragedija i jedno od rijetkih istinitih krivičnih djela za koje se optužuju haićanski migranti u Springfildu. Klark je svoj govor počeo naizgled šokantnom izjavom: "Volio bih da je mog sina ubio 60-godišnji bijelac." Zašto? Jer u tom slučaju roditelje "ne bi uznemiravala uporna grupa ljudi koja bljuje mržnju". Za Klarka, tragediju smrti njegovog sina pojačali su "moralno bankrotirani političari" koji koriste njegovog sina da "bljuju mržnju" prema Haićanima. "Molim vas, prekinite mržnju", preklinjao je Klark.

Klarkov govor je pokazao ne samo da mnogi ljudi u Springfildu nisu onakvi kakvima ih fanatici prikazuju, već i da je čak i usred lične tragedije moguće osjećati izvanrednu empatiju i saosećaj koji prelazi granice rase i identiteta. Kad bi bar i naša politika bila prožeta takvom ljudskošću i moralnim integritetom.

The Guardian, prevela Milica Jovanović

peščanik.net

(Autor je pisac i predavač)