Piše: Maksim Drašković
Strah je urođeno svojstvo svakoga živoga stvorenja. Samo se bezumnici ničega ne boje. Razumno i božije stvorenje nema, ama baš nijednog razloga da se boji vjeronauke. Naprotiv, sasvim je razložno i prirodno bojati se onih koji se vjeronauke boje – baš kao što je prirodno da se čovjek jedino boji Boga i onoga koji se Boga ne boji, a ljudi ne stidi.
Bezbožnika i antihrista je oduvijek bilo. Bog svakome dao slobodu da bira – ili će da korača Njegovim putem, da bude vjernik, ili bira da bude nevjernik.
Nijesu tek tako, stari, mudri i pobožni ljudi govorili onome ko skrene s Božijeg puta, ili učini kakvo nepočinstvo – Nikakva vjero! U svakome vremenu je bilo i jednih i drugih. No, nepogrešivo se čini da je ovo naše vrijeme nadmašilo svako đavolje vrijeme. Nikad kao u današnjici nije se živjelo u onim, Andrićem posvjedočenim vremenima, ali ne onim Anikinim, već onim "u kojima pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati".
"Ne bojim se od vražjega kota... no se bojim od zla domaćega". Nenadna rana najjače boli. Znali smo da su protiv vjeronauke oni bezbožnici i vjerolomnici, koje smo one, sve je očiglednije zaludnje, "dvadesete godine" smijenili s vlasti. Ali, evo se ispostavlja (takođe sve očiglednije) da su upravo oni koji su na vlast dolepršali na krilima i talasu te, bojim se pirove pobjede – sada i protiv vjeronauke, i srpskoga jezika, i srpske crkve, i Rusije i svega onoga što je trebalo da znači povratak blagodeti i vrijednosti sveukupnog pravoslavlja, hrišćanske vjere, kao i svih drugih vjeroispovijesti koje čine vjekovnu Crnu Goru. Kažu da treba da budemo strpljivi, da nije pravi trenutak, da ne talasamo... iako je iskustveno poznato da – ko odgađa, taj ne pogađa. Pustahije nijesu odgađale, nego su vjekovnu Crnu Goru sunovratile i krvotok joj presvrnule istoga trena kad su to obećale tuđinu.
Ovi, ne samo što odgađaju, nego su, pretvorivši pobjedu naroda u svoju ličnu i okupivši se u popriličan politički bućkuriš, a zaogrnuvši se imenom i projektovanim ciljevima obezbožene, moralno posrnule i, sve su prilike, u svakom smislu na propast osuđene Evropske unije, obezbjeđujući pritom i obećavajući narodu prividno ekonomsko blagostanje – zanemarili i još više urušavaju sve one duhovne vrijednosti – prošlost, tradiciju, kulturu i sveukupno vjekovno biće Crne Gore. Zaboravili su one vrijednosti bez kojih se, ako želimo sačuvati sebe i svoje ime, ne ide u budućnost. (Ne svi naravno – ima tu istinskih i čestitih vjeroljuba i rodoljuba, koji, kao "jedna slamka među vihorove" ne mogu puno toga učiniti i mnogo čemu odoljeti.) Zbrinuli su u svoje redove, što svjesno, što nesvjesno, preletače i lažne pokajnike tridesetgodišnjeg diktatorskog režima i gaje pritajenu guju u njedrima. Stari depeesovski kadar i dalje kolo vodi i talasa.
Tako se, liše časnih pojedinaca i stranaka, podređujući sve one prave i bogomdane vrijednosti sebičnom i uskogrudom utemeljenju sopstvene vlasti, moći i masti – odriču sebe, pa i vjeronauke i samoga Boga. Dižu grešni glas i zarobljenu ruku protiv vjeronauke, bez koje će nam se (ko god koje vjere bio, i šta god ko mislio) u našim školama i društvu u cjelini dešavati sve ono nazadno i antivaspitno, pa čak i kriminalno, a generacije će nam sve više srljati u moralnu propast.
A, s druge strane, poslušnički i ropski ponizno, podržavaju i izglasavaju bogohulne i neprirodne zakone.
Kažu da imaju pravo da budu nevjerni, što im naravno niko ne uskraćuje. Ali, zašto onda oni uskraćuju pravo onima koji su vjerni da se u svojoj školi vaspitavaju i obrazuju u duhu hrišćanskih i svakoj drugoj vjeri primjerenih vrijednosti?
Ako pojam – vjera označava uvjerenje u istinitost nečega (kako se ta riječ pojmovno tumači), zar i u složenici – uvjerenje nije sadržan pojam – vjera, odnosno vjerovati? Kako onda čovjek, kao slovesno biće, može da ni u šta ne vjeruje i olako poriče da je vjerujuće stvorenje? Da li znate nekoga ko ne zna, ili neće da kaže koje je vjere?Zapravo, vjeruje i on, samo to ne primjećuje, ili to neće. Samom upotrebom riječi – vjera, on pristaje i posredno priznaje da vjeruje, ali u sve drugo, samo ne u Boga.
Oni koji su protiv vjeronauke u školi, i te kako, kada im to odgovara, vjeruju, recimo, u vjerske praznike, praznuju ih i opušteno se izodmaraju. A katkad, za svaki slučaj, pomalo streknu i odu u Crkvu (ponekad je to samo radi java i glasa i da se tamo vide) i ipak udahnu malo bogovjere i vjeronauke. To su najčešće oni koji sve prilagođavaju svojim interesima.
(Autor je prosvjetni radnik)
