<p>Учесници академије ”Педесет година од потопа Пиве”</p>

Учесници академије ”Педесет година од потопа Пиве” / -Жељко Шапурић

Svečana akademija u Plužinama: Podsjetnik na potopljeno srce Pive i ljudske sudbine

Prije tačno pola vijeka nastalo je vještačko Pivsko jezero, čija je izgradnja označila početak jedne nove etape u razvoju Pive, ali i egzodus stanovništva, koji je za mnoge bio težak i nepovratan.

Najmanje milosti voda je imala prema domovima – potopila je kuće, šume, livade, voćnjake, grobove i bogomolje. Te 1975. godine, srce stare Pive nestalo je pod vodom. Sjećanje na taj istorijski trenutak i sve što je izgubljeno, oživljeno je na svečanoj akademiji "Pedeset godina od potopa Pive", koju su juče organizovali Opština Plužine, Park prirode "Piva" i Centar za kulturu.

Predsjednik Opštine Plužine, Slobodan Delić, u svom obraćanju podsjetio je na sve društvene i ekonomske promjene koje su pratile izgradnju hidroelektrane "Piva" i nastanak jezera.

– Nakon Drugog svjetskog rata, selo Plužine postaje opštinski centar. Počinju da se grade javne ustanove, višespratnice i počinje da se razvija čitava opština. Jedan od ključnih razvojnih projekata bila je izgradnja hidroelektrane koja će, bez sumnje, promijeniti lik dotadašnje Pive. Malo ko je tada bio svjestan šta će izgradnja donijeti. Taj poduhvat, koji je obilježio jednu eru razvoja tadašnje države, ostavio je trajan pečat od 1975. do danas. Napravljeno je arhitektonsko i građevinsko čudo – fabrika struje. Posledica je bilo Pivsko jezero, dugo 42 kilometra, koje je prekrilo ono što je nekad bilo srce Pive – rekao je Delić i istakao da je tadašnje stanovništvo bilo prinuđeno da se seli, često daleko, jer im, kako je naveo, "nije bilo lako živjeti u blizini domova u kojima su počele da obitavaju ribe".

Trenutak u kojem je izgubljen zavičaj

Kad opadne nivo Pivskog jezera, čak i onima koji nisu rodom iz ovog kraja, pažnju i maštu zagolicalaju ostaci potopljenih domova. Prije dvije godine ovim krajem prolazila je pjesnikinja Gordana Lončarević, i nakon tog iskustva nastala je pjesma "Na obali Pivskog jezera, sjedjela sam i plakala".

– Najmanje je milosti voda imala prema kućama.Između nekadašnjih voćnjaka vidjela sam očuvani dio nečijih kuća, nečijih života. Oni, koji su živjeli tu, sanjaju te kuće, ali i ja ih od tog dana sanjam. Prepoznajem staze, poneki grob, mada nemam nikakvih rodbinskih veza sa Pivom. Kao i da ja osjećam dramu Pivljana pred odlazak sa ognjišta. Kako čovjek može zaboravili potopljenu kuću. Bio je to tragičan trenutak u kojem je izgubljen zavičaj, a stotine ljudi moralo je da napusti svoje domove. - istakla je Lončarević.

– Piva je morala da promijeni ne samo izgled, već i način života. Nove Plužine su izgrađene tek toliko da stanovnici mogu nastaviti sa životom. Međutim, mnogi starosjedioci nikada se nisu vratili. Njihovi potomci mi često govore da se njihovi preci nikada nisu mogli pomiriti sa sudbinom. Svi snovi koje su sanjali, bili su na obalama Komarnice, Pive ili Vrbnice - istakao je Delić i dodao da je izgradnja hidroelektrane uticala na razvoj putne i elektroenergetske infrastrukture, ali i da je veliki broj mještana dobio posao u novoj elektrani.

Pola vijeka od nastanka Pivskog jezera: Akademija o rijeci i zavičaju bez povratka

– Hronika regiona ne zaobilazi ni Pivu. Raseljavanje stanovništva ostavilo je gorak ukus na svaki uspjeh koji je kasnije ostvaren. Ne mogu reći da je samo izgradnja hidroelektrane kriva, niti samo lokalna uprava, već prije svega – opšti trend odlaska sa sela u potrazi za boljim životom u gradovima. Uz to, uništena je i lokalna privreda, koju je danas teško obnoviti – kazao je Delić.

Nekadašnja pivska naselja danas se mogu pronaći samo na starim vojnim kartama – nove mape prekriva velika plava površina Pivskog jezera.

Pamtiti stare, a voljeti i raditi za nove Plužine

Mirko Vuković,hroničar Pivskog kraja, podjetio je na te dane bola, i kakve je sve lomove u ljudskoj duši izazvalo napuštanje rodnog kraja. Podsjetio je i da je Pivski manastir morao da izbjegne na Sinjac.

Doktor Radoica Luburić u svom obraćanju evocirao je uspomene na rodni kraj i na ljude koji su morali da se isele iz svojih domova. On je istakao da se moraju pamtiti stare, a voljeti i raditi za nove Plužine.

Teško je, naravno, izdvojiti najintrigantiniju priču, no pažnju i maštu i danas zagolicaju priče o potopljenoj prošlosti

Slobodan delić je podsjetio da je Grigorije Božović u svojim feljtonima u "Politici", tridesetih godina prošlog vijeka, istica kako je Piva poseban kraj, koji odskače svojom ljepotom i prirodnim bogastvima, ali da nema ni jednog metra puta, pa da je u Pivu govotovo nemoguće doći. To se promijenilo izgradnjom HE "Piva", kada su govoto sva sela dobila put, a uporedo sa putem i struju.

Profesor dr Milorad Doderović podsjetio je na dramatične demografske promjene koje su pratile izgradnju hidroelektrane.

– Piva je 1971. godine imala preko 9.000 stanovnika. Već sa početkom izgradnje hidroelektrane, region se suočava sa industrijskom, ekonomskom i ljudskom dramom. Od 1975. godine počinju da se bilježe ozbiljni demografski gubici – istakao je prof. Doderović, dodajući da danas svjedočimo selima bez seljaka i kraju koji je opustio.

Kako bi izgledao život ljudi na obalama rijeke Pive, da nije izgrađena brana "Mratinje" ? Sve to i još puno toga, nikada nećemo saznati. Pivsko jezero, poznato je, ne samo po svojoj ljepoti, već i po misterioznim prizorima koje povremeno pruži posetiocima. Kada vodostaj opadne, iz jezera izranjaju ostaci potopljenog sela, kuća, grobova, crkava...

U nastavku programa prikazni su i sačuvani filmovi o Pivi prije potota, a otvorena je izložba slika Miluna Tadića. Stihove su govorili Gordana Lončarević i Ranko Mićanović.