Među rijetke žene u plavogusinjskom kraju koje predano rade na očuvanju tradicionalnih vrijednosti i ručno izrađivanih predmeta ubraja se sedamdesetdvogodišnja Ifeta Rašić. Pored onoga što je, od rane mladosti, sama stvarala svojim rukama, ona je, prikupljajući brojne rukotvorine, uspjela da od zaborava sačuva bogato nasljeđe koje godinama izaziva pažnju brojnih ljubitelja svega onoga što je karakterisalo nekadašnji način života naroda stacioniranog oko Plavskog jezera i visova Prokletija. Tako je uspjela da opremi takozvanu Gusinjsku sobu koju je, sa preko dvije hiljade različitih eksponata, na čuvanje ustupila Centru za kuturu u Gusinju. Ifetu smo zatekli upravo u toj sobi kako brižno motri na sve izložene predmete, ističući da se radi o rukotvorinama koje predstavljaju pravo blago ovoga kraja.
– Godinama sam ulagala sebe kako bih dala doprinos očuvanju svega vrijednog što je obilježavalo život u ovim krajevima. Uviđala sam da se, sa pojavom novih tehnologija, potiskuju tradicionalni zanati i djelatnosti od kojih se živjelo ispod vrhova Prokletija. Zato sam brižno čuvala sve što se moglo sačuvati od onoga što je krasilo naše domove. Tako je i nastala Gusinjska soba, koja, je, nažalost, bila tijesna da primi sve što sam decenijama prikupljala. Ta soba sada živi ovdje pri Centru za kulturu kao nešto najvrednije u našem kraju. Zato mami i brojne posjetioce, koji često ostaju bez daha kad se suoče sa onim što je pripadalo minulim vremenima – navodi Rašić.
Teško je pobrojati sve ono što danas krasi Gusinjsku sobu. Tu su brojni vezeni i heklani radovi, odjevni i drugi predmeti od vune, razni alati, staro posuđe, šivaće i druge mašine, pegle, dolapi, kace, muzički instrumenti, kolijevke, ćilimi, satovi, mlinovi i što šta drugo što se nekada moglo naći u domovima lokalnog stanovništva. Naša sagovornica kaže da su u ovoj sobi najstariji eksponati takozvane sedžade i čekmeže.
– Čekmeže je od drveta ručno napravljen kofer u kom su se čuvali zlato, srebro i važna dokumenta. Jedno od takvih čuva se ovdje i staro je preko dva vijeka. Tu su i sedžade stare više od sto godina. To su u stvari ručno vezene krpare i pole koje su služile uglavnom da se njima prekrije patos. Tkale su se od vune i to ručno na razboju, dok su se farbale u bojama koje su se spravljale od kore od drveta. Te boje su i danas poslije toliko godina i dalje postojane, što svjedoči o kvalitetu tih radova – navela je Ifeta Rašić dodajući da posjeduje i marame koje su vezle djevojke prije više od jednog vijeka.
Ova vrijedna volonterka kaže da je nekada svaka kuća u Plavu i Gusinja imala svečanu odaju za goste, koja se nazivala alaturko soba i koja je obilovala brojnim ukrasima. Ifeta svjedoči da se takvi brojni eksponati danas čuvaju u i Gusinjskoj sobi.
– U tim alaturko sobama boravilo se uglavnom za vrijeme praznika. Po običaju, mlada je dvorila goste dok oni sjede, razgovaraju, i goste se. Radi prijatnije atmosfere tamo su se nalazili brojni ukrasni predmeti, ali i oni koji su se koristili u svakodnevnom životu. Brojni predmeti iz tih odaja danas krase Gusinjsku sobu predstavljajući kulturu življenja jednog naroda – naglašava Ifeta.
Prisjeća se da je sa 13 godina počela da se bavi ručnom radinošću kada je od babe naslijedila mašinu za vezenje. Tada se, kako ističe, kod nje rodila ljubav prema ručnom radu, čime je izradom, prikupljanjem i čuvanjem vezenih i drugih eksponata nastavila tradicuju svoje majke i babe.
– Vezla sam različite predmete. To su bile košulje, čaršavi, posteljine, haljine, predmeti koji su se, kao ukrasi, držali na zidovima i što šta drugo. Radila sam to sa puno ljubavi, jer ako se u ovaj posao ne unese želja da vez izgleda što ljepše, onda to nije to. Tu se mora voditi račina o svakom potezu, o svakoj crti i šari, jer vez prestavlja jednu vrstu umjetnosti. Pored toga tkala sam, radila goblene, prela i plela. Sigurno da bi trebalo dosta prostora da se posloži sve ono što su moje ruke ručno sačinile i što je krasilo brojne domove ne samo u Plavu i Gusinju nego i mnogo šire – navodi Ifeta Rašić.
Kaže da je radila i po narudžbi i to za novac. Ističe da je najviše vezla predmete koje su djevojke nosile kao spremu kad su se udavale.
– Običaj je bio da djevojke nose darove za sve članove porodice kuće u koju odu da žive sa izabranikom svog srca. Djevojke su tu spremu pripremale godinama, jer je trebalo dosta truda i rada da se sve to prikupi. Sve se to prikupljalo u drvenim kovčezima, koje su djevojke nosile sa sobom prilikom udaje. Ja sam radila po naradžbi djevojaka. Narudžbe su stizale i iz Amerike gdje živi dosta ljudi iz ovih krajeva. Ti izloženi predmeti u Gusinjskoj sobi podsjećaju na taj tradicionalni običaj, kojim se, između ostalog, dokazivalo koliko su djevojke bile u datom momentu spremne i sposobne za sklapanje bračne zajednice – naglašava naša sagovornica.
Kao posebnu vrijednost istakla je ćilime koji su se ručno izrađivali u ovom kraju.
– Nekad je skoro svaka kuća na ovom prostoru imala razboj na kom su se tkali ćilimi. Ovdje ima jedan takav razboj star preko 80 godina. Posebno je važno reći da su se u Plavu i Gusinju najviše izrađivali ćilimi zvani granaši, na kojima su bili motivi nalik na grane drveta. Dvije žene za razbojem trebalo je da provedu mjesec dana da bi izatkale jedan takav ćilim. Uz to priprema za izradu ćilima trajala je godinu dana, jer pritom je trebalo oprati vunu, očešljati, vlačiti, kasnije presti i stavljati pletivo u namotaje spremne za razboj. Ti ćilimi su prava umjetnička djela, a neke od njih i dalje vjerno čuvam – kaže vrijedna Ifeta Rašić.
Zapisi govore da je kao upravno-administrativni centar šire oblasti Gusinje nekad imalo značajnu ulogu i da je važilo za razvijen trgovački centar.
Podaci iz 1893. godine ukazuju da je varoš Gusinje tada brojala 1.600 domova, sedam hanova, 240 dućana, te da Gusinje sa okolinom broji 23.804 stanovnika. Međutim, prema popisu iz 2011. godine, na teritoriji današnje opštine Gusinje, koja zahvata površinu od 157 kilometra kvadratna živjelo je svega 4.027 stanovnika, dok je danas taj broj znatno manji. Tokom razgovora Ifeta je izrazila žal i prikrivenu sjetu pred ovakvim podacima navodeći da je boli to što je u Gusinju sve manje naroda.
– Samo u Njujorku danas ima preko 30.000 hiljada ljudi porijeklom iz Gusinja. Gusinjana ima i u drugim brojnim zemljama i to u velikom broju. Evidentno je da se taj trend iseljavanja nastavlja što je još jedan dokaz da se ovi krajevi nalaze u velikom problemu. I moje troje djece sa porodicama žive u inostranstvu. Ovdje sam ostali samo suprug i ja. Sve to kod mene izaziva strah za naše sjutra, jer kad ostanemo bez naroda, onda sve što čovjek radi postaje pomalo besmisleno. U svemu tome žao mi je što se gube nekadašnje vrijednosti ovoga kraja. No, ipak hoću da se nadam da će neko i poslije mene nastaviti da čuva sve ono što sam ostavila u nasljeđe ovom kraju, jer se radi o pravom bogatstvu kojima se možemo pohvaliti pred kulturnim i civilizovanim svijetom – zaključila je Ifeta Rašić.
Коментари (0)
Оставите свој коментар