„Bog svakom čovjeku kad se rodi da neki talenat, odnosno poklon. Najveći je grijeh ako čovjek vrati taj poklon Bogu neotvoren“. Ovako je svoju životnu priču u razgovoru za „Dan“ započeo pedesetogodišnji Milun Tomović, iz sela Gornja Ržanivca, kod Plava, prepoznat kao vrsni duborezac, guslar, pjesnik, slikar, domaćin i vjerni čuvar tradicije u Gornjem Polimlju.
On je, kao i sam navodi, na svu sreću, uspio da otvori više Božjih paketa koji su mu bili namijenjeni na rođenju i da ih, uz neumorni rad i veliku ljubav, iskoristi na pravi način. Glavno Milunovo zanimanje ogleda se u ručnoj izradi različitih predmeta od drveta, a naročito duboreza. On je u staroj kući u kojoj je rođen oformio radionicu, sa svim neophodnim alatima, gdje, uz stari mali šporet „smederevac“, i ove zime provodi dobar dio raspoloživog vremena. Tu kako, ističe, ugrađuje sebe na parčetu drveta i dočarava filozofiju života na ovim prostorima.
– Negdje ranije sam zapisao: „Poklanjam misli drvenoj šari u i svakoj toj šari okivam sebe“. U tim riječima se otprilike ogleda moja unutrašnja potreba da se družim sa drvetom, da mu, nošen sopstvenim kreacijama, dajem neki novi smisao, kroz izradu različitih predmeta. Kad izrađujem te predmete, kao da neka moćna sila pokreće moju ruku i vodi je da oblikuje život u drvetu. Zato kad nekome prodam ili poklonim neko parče drveta kao da dajem dio sebe – kaže Tomović.
On se oženio kad je imao 20 godina. Nakon toga dobio je dva sina. Radio je skoro dvije decenije širom bivše Jugoslavije, a najviše kao pripadnik bivše JNA. Međutim, prije desetak godina odlučio je da se sa porodicom vrati zavičaju i da u njemu provede ostatak života. Uradio je to, kao kaže, iz ljubavi prema rodnoj grudi, ali i zbog slobode koju nije nigdje mogao da osjeti kao na pradjedovskom ognjištu u Gornjoj Ržanici.
– Poslije mnogo godina provedenih u vojnoj službi, nakon nekih turbulentnih dešavanja u Crnoj Gori, odlučio sam da ostavim uniformu i da se sa porodicom vratim Gornjoj Ržanici. Ljudi su mi govorili da sam lud što sam, ostavljajući neki komforniji život, ponovo došao da živim u ove vrletne strane. Ja sam im govorio da ovako čist vazduh, širinu i slobodu koju mi nudi zavičaj ne želim više da zamijenim ni sa kakvim pogodnostima ovoga svijeta. Tako sam, srećan, uz velika odricanja, nastavio da živim ovdje i da se bavim onim zašta me je Bog predodredio i da tako vraćam dug zavičaju – navodi Tomović.
Tomović je na svom imanju oformio gazdinstvo. Ima tri krave, drži svinje, kokoške i pčele. Sa ukućanima obrađuje četiri njive i održava nekoliko voćnjaka. Tako se u kući Tomovića proizvodi zdava hrana, mlijeko i mliječni proizvodi, meso, med, razni napici. Bude tu i viškova koje lako plasiraju na tržištu.
Uz sve to Milun, ipak, najviše vremena provodi u svojoj radionici. Na onom što radi mogli bi mu pozavidjeti i ljudi sa akademskim diplomama. Talenat za lijepe umjetnosti ispoljio je još u osnovnoj školi u Murini, kada je kao polumaturant, vođen stručnim savjetima vrsnog nastavnika i slikara Vuka Marsenića, 1987. na Balkanijadi u Skoplju osvojio prvu nagradu za crtež panja sa mravinjakom. Ipak, najčešće, kako ističe, izrađuje gusle.
– Radim sve od drveta, ali centar svega su gusle. Tim prije, jer sam uz gusle odrastao, kao uz instrument koji se uvijek rado slušao u našim krajevima. Naučio sam da guslam i pjevam uz gusle, a ujedno pišem guslarske pjesme. Na taj način sam zaokružio priču koja se tiče ovog drevnog instrumenta. Na guslama mogu da izrezbarim svaki lik i figuru po želji naručioca. A ljudi naručuju mnogo toga. Trenutno je naručeno desetak gusala. Koštaju od 250 do 2.000 eura, zavisno od ukrašavanja. Jednostavnije uradim za tri nedjelje, a komplikovanije za mjesec i po, uz najmanje osam sati rada dnevno. Ni sam ne znam koliko sam gusala do sada napravio. Znam da one danas, sa različitim motivima, krase brojne domove širom svijeta, što donekle najbolje odslikava moje kreativne sposobnosti i dokazuje da se i sa guslama može u Evropu – ističe Tomović.
Izrađuje Milun i ikone, grbove, kundake za puške, kao i drveno posuđe koje se sve više traži u etno-selima.
– Moji preci su bili poznati kao drvodjelje. Taj gen sam i ja naslijedio. Tako, pored duboreza, radim drveno posuđe uz koje sam i odrastao. Tu su manji i veći ovali, vagani, karlice i štošta drugo. Mislim da nema etno-sela u Crnoj Gori u kom nema mojih rukotvorina. Posuđe koje radim stiglo je i do Amerike, jer se to danas traži svuda po svijetu – navodi Tomović.
Dodao je da za svoje rukotvorine koristi uglavnom ručne alatke.
– Mogao sam da napravim neku savremenu radionicu i da industrijalizujem proizvodnju. Međutim, nijesam to htio da radim, jer sve što je ručno izrađeno od drveta ima posebnu vrijednost. Za tako nešto imam sve neohodne alate, koji su posebno namijenjeni za izradu duboreza. Imam i neke manje mašine koje prilikom izrade predmeta uglavnom služe da se ostrane višak drveta, ali svaki dalji postupak iziskuje ručnu obradu. Taj način rada onom što stvaram daje posebnu draž, a brojni posjetioci kad dođu da vide šta to ja činim imaju priliku da se suoče sa nečim što u eri novih tehnologija postaje prava rijetkost – naglašava je Tomović.
Ne ostavlja ovaj vrijedni čovjek ni svoje druge talente po strani.
– Ja sam možda jedini duborezac u Crnoj Gori koji radi portrete u drvetu, posebno onih naših starih đedova, junaka. Pored toga slikam. Pribjegavam skoro svim tehnikama u slikarstvu. Uz to, pišem i epske i lirske pjesme. Do sada sam objavio zbirku poezuje pod nazivom „Postojanje“, a uskoro očekujem da iz štampe izađe i moja druga knjiga. Čest gost sam i na guslarskim večerima i drugim kulturnim manifestacijama, što me sve zajedno duhovno ispunjava – kazuje Tomović.
Dodaje Milun da svojim primjerom svjedoči da ljubav prema zavičaju iziskuje posebno žrtvovanje u mjestima gdje, poput Gornje Ržanice, još uvijek nijesu stvoreni povoljni uslovi za život.
– Tu gdje ja živim, dobrim dijelom, još se uvijek dolazi makadamskim putem. To predstavlja veliki problem lokalnom stanovništvu, naročito zimi, kad napadaju veći snjegovi i kad cesta zaledi. Otržavajuće okolnosti su i za djecu, jer im ovdje nijesu dostupni neki sadržaji svojstveni urbanim sredinama. Sve to tjera naše ljude da odlaze sa svojih vjekovnih ognjišta. Zato svaki čovjek koji ostane da živi u našim selima pokazuje da je, radi nekih uzvišenih ideala, spreman na žrtvu. No, za mene je to slatka žrtva, jer ovaku inspiraciju za stvaranje onoga na šta me nagovara neki unutrašnji nerv ne bih, zasigurno, pronašao nigdje drugo – tvrdi Tomović.
I dok smo se udaljavali iz Mulunovog novosagrađenog doma, kombinovanog od kamena i drveta, koji je sam projektovao, kazao je: „Dođite opet, duborezi traže da ih neko očima ugrije.“ Dodao je da istinsko suočavanje čovjeka sa duborezom rađa toplinu i duhovno blagostanje, što je, možda, i najbolji zaključak za ovu priču.
