Mina je bila privržena ocu. Zahvaljujući dobrom poznavanju više jezika vodila je njegovu prepisku i obavljala, na neki način, dužnost očevog sekretara. Pratila ga je na putovanjima, odlazili su u posjete prijateljima, ali i na slovenske balove, održavane od 1840-ih godina u Beču, na kojima se pojavljivala u živopisnoj srpskoj nošnji, čime je privlačila veliku pažnju na sebe, ne samo učesnika tih balova, već i stranih dopisnika i obožavalaca koji su joj često pisali stihove. Umjetnik Deker izdao je, i danas poznatu, njenu litografiju u srpskoj građanskoj nošnji. "Stasita i lijepa, umna i obrazovana, živahna i neposredna", kako je zabilježio, nije čudo što je Mina bila okružena pažnjom brojnih obožavalaca, među kojima se pominju pjesnik Frankl, Poljak Mihajl Rajinov, izvjesni Danijel Kon, "plemeniti" i obrazovani Tkalac, bogati posjednik Stoinov, kao i student medicine Flor Ognjev, sin ruskog spahije iz Poltave, koji je sa njom bio vjeren sedam mjeseci. Na kraju, Mina se udala za Aleksu Vukomanovića, profesora beogradskog Liceja i bratanca kneginje Ljubice Obrenović. Sa njim je dobila sina Janka. Međutim, pratila ju je nesrećna sudbina – muž joj je preminuo poslije godinu i po dana braka, što je prouzrokovalo njen povratak u Beč, a sin je stradao nesrećnim slučajem kada je imao dvadeset godina. U Beču je živjela do smrti, 12. juna 1894. godine, potom su njeni posmrtni ostaci, o trošku države, prenijeti u Beograd, na staro topčidersko groblje, kako bi počivala pored sina i supruga. Kada je došlo vrijeme da se to groblje prekopa, njihovi posmrtni ostaci prebačeni su u Savinačku crkvu, zadužbinu Obrenovića, kraj Gornjeg Milanovca. Kao posljednji naslednik Vuka Karadžića, ustupila je srpskoj državi autorska prava nad očevim djelima i ostavinom, za sumu od 6.000 dinara godišnje. Tu rentu Mina Vukomanović je uživala nepunih deset godina. Minina smrt označila je kraj loze Vuka Karadžića, a njegove vidovite riječi – da će kao njegova djeca ostati samo njegovi književni radovi – obistinile su se.
Da su postojale simpatije između Branka i Mine, kao i da ju je on vjerovatno potajno volio, mogla bi posvjedočiti i jedna pjesma, čiji je nastanak Mina otkrila u svojim sjećanjima: "Bješe to na Badnji dan 1849. godine. Vuk je gostio svoje znance i prijatelje, a jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu spomenicu. Ja zaredih da mi svaki od gostiju što u nju upiše, pa dođoh i na Branka. Dok se okrenuh, a Branko već napisao: `Pevam danju, pevam noću, /Pevam sele, što god 'oću; /I što 'oću, to i mogu,/ Samo jedno još ne mogu`:[...]''.
Upravo je Mina dala najbolji opis Brankove ličnosti u svojim sjećanjima napisanim za časopis "Orao", a na poziv urednika Stevana Popovića, 1877. godine: "Najživlje mi je u pameti vrijeme od godine 1846. do 1849. Ne bješe još obolio, a veselo srce i živahan duh sjajaše mu iz vječno vedra lica (…) Bješe nešto viši od osrednja uzrasta, tijela razmjerna, vitka, pa opet zato posnažna. Na žilavom, i ljeti i zimi razgolitnom vratu sjeđaše glava divna kroja, široka pjesnička čela, guste otvoreno mrke kose. Češljaše je unatrag, a bješe duga te mu padaše čak do ramena. Katkad bi u razgovoru zatresao tu bujnu kosu kao lav svoju grivu. Ispod čela sijevaše oko neobičnim sjajem. (…) Kretanja bjehu mu sasvijem prosta, mirna i harmonična. Ne sjećam se da sam ga vidjela ikad da rukama maše i dokazuje. U razgovoru rado bi se zavalio, oči bi digao i zaneseno uvis gledao. Govorio bi mirno, gotovo tiho i jednakijem glasom, ali uvijek sa osmijehom na ustima. (…) I u odijelu bješe Branko skroman i umjeren. Nosio se sasvijem prosto, bez ikojih nakita…"
Minino sjećanje na Branka, gotovo četvrt vijeka nakon njegove smrti i u trenutku kada se razmatra akcija o prenosu njegovih posmrtnih ostataka iz Beča, neobično je važno u sklapanju mozaika njegovog života, o kojem se tako malo znalo.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
