Prema riječima predsjednika Savjeta MZ Dimitrija Jelovca, uslovi za život su danas najgori u posljednjih petnaest godina, a institucionalna podrška, kako kaže, svodi se na obećanja i minimalne korake.
Jelovac ističe da je stanovnicima Bobova najveći problem putna infrastruktura. Kaže da je seoski put u toliko lošem stanju da je kretanje motornim vozilima praktično onemogućeno.
– Put je trenutno u užasnom stanju. Svuda su rupe i oštećenja, a nijedna sanacija nije rađena godinama. Bobovo je jedina seoska mjesna zajednica u ovom kraju do koje nije stigao asfalt. Stanovnici nam se svakodnevno obraćaju da nešto preduzmemo, ali bez podrške lokalnih i državnih institucija, mi nemamo mogućnosti. Do prvog sela nije moguće ni normalno doći, a kamoli očekivati bilo kakvu brzu intervenciju ako je potrebna – naglašava Jelovac.
Osim puta, drugi veliki problem je i odsustvo organizovanog prevoza. U selu ne postoji autobuska linija već godinama, što mještanima otežava svakodnevicu.
– Za svaku nabavku, za zdravstveni pregled, ili čak za kutiju cigareta – mora se u Pljevlja. Ko nema auto, preostaje mu samo da moli komšije ili da pješači. To nije život u 21. vijeku – naglašava Jelovac.
Iako u selu postoji zgrada nekadašnje ambulante, ona već dugo nije u funkciji. Ista sudbina zadesila je i seosku prodavnicu. U nedostatku osnovnih usluga, mnogi su napustili selo.
– Svakim danom nas je sve manje. U školi koja pokriva cijelu mjesnu zajednicu danas imamo samo jednog učenika. To je tragedija – kaže Jelovac.
On ističe da Bobovo ima sve preduslove za razvoj – od stočarstva i poljoprivrede do potencijala za seoski turizam. Ali bez infrastrukture, ništa od toga nije moguće.
– Mladi bi se vratili, penzioneri bi došli da žive ovdje. Sve bi oživjelo da imamo put, prevoz, ambulantu, prodavnicu. Mjere podsticaja postoje, ali kako ih iskoristiti u ovakvim uslovima – pita Jelovac i naglašava da se iz Bobova svake godine izvozi hiljade kubika najkvalitetnijeg drveta, a selu se ne vraća ništa.
– Prirodna bogatstva se odnose, a Bobovo ne dobija ništa i ne može da čeka još petnaest godina – zaključuje Jelovac.
