Piše M. Gesen za Njujork tajms
Interpol je već nedjeljama tražio jednog osramoćenog finansijskog direktora, kada je Hristo Grozev, istraživački novinar, otkrio da se krije u Bjelorusiji. Grozev je postao stručnjak za praćenje gotovo nevidljivih digitalnih tragova: podataka iz telefona sa crnog tržišta, dosijea imigranta, sve sa ciljem da se razotkriju ruski špijuni.
Bilo je spavača u zapadnim zemljama koji su se provlačili kao domaći ili ljudi poslatih da love disidente širom svijeta.
Identifikovao je agente tajne policije koji su stajali iza jednog od najzvučnijih pokušaja ubistva: trovanje ruskog opozicionog lidera Alekseja Navaljnog 2020. godine. Zbog ovog otkrića postao je trn u oku Vladimiru Putinu. Želio je da se Grozev ukloni, a da bi se to desilo, Kremlj se obratio nikom drugom nego odbjeglom finansijskom direktoru koji je, ispostavlja se, radio za rusku obavještajnu službu. Sada je čovjek kog je Grozev tražio počeo da traži njega. Bjegunac je sastavio tim za praćenje.
Članovi ovog tima su sada iza rešetaka. Direktor živi u Moskvi, gdje nekoliko puta sedmično ide u sjedište ruske tajne policije. Grozev, još uvijek itekako živ, zamišlja čovjeka kako pokušava da objasni svojim nadležnima zašto mu nije uspjela misija. Grozevu ovo pruža malo satisfakcije.
U maju, posle dugog suđenja, sudija Nikolas Hilard Centralnog krivičnog suda u Londonu, osudio je šest ljudi, od kojih su svi Bugari, na zatvorsku kaznu trajanja između 5 i 11 godina zbog, između ostalog, njihovog učešća u zavjeri za ubistvo Grozeva. Osim što su špijunirali Grozeva i njegov novinara-koautora, Romana Dobrohotova, Bugari su špijunirali američku vojnu bazu u Ukrajini gdje su obučavani ukrajinski vojnici: dotle su ih doveli tragovi dok su tražili jednog ruskog službenika policije koji je pobjegao u Evropu.
U prethodne dvije decenije, Engleska je bile mjesto na kom su se odvijale najmanje dvije visokoprofilne smrtonosne operacije i više od desetine drugih sumnjivih smrti koje se dovode u vezu sa Rusijom. Ipak, suđenje šestorici ljudi kao da se dešava prvi put u skorašnjoj istoriji za koje je vlast uspješno sprovela istragu i podigla optužnicu protiv ruskih agenata koji rade na britanskom tlu. Suđenje je, onda, pobjeda, kao i njegov ishod. Mala, ali, značajna imajući u vidu razmjere opasnosti. Čini se da su Bugari jedini akteri u pokušaju da se ubije Grozev, a koji traje više godina i u kojem učestvuje više zemalja. To je samo mali dio onoga što se čini kao sve krupniji potezi Kremlja, među kojima su i kidnapovanja, trovanja, podmetanje požara i teoristički napadi, a sve sa ciljem da se ućutkaju protivnici i posije strah van granica Rusije.
Priča o resursima kojima su se služili kako bi ućutkali i najtiši nepodoban glas je zastrašujući podsjetnik onoga na šta je Putin spreman, kao i generacija autokratskih vladara koja stasava. Priča o tome kako jedan od tih glasova koji je pružio otpor ćutkanju, odnosno, udvostručio svoju riješenost da kaže istinu, bez obzira na realne posljedice, služi kao podsjetnik da je moguće i dalje progovoriti i nastupati, pa i kad se gleda smrti u oči. Ali šteta nanesena Grozevu i njegovim bliskim ljudima upozorava na to koliko smo ranjivi pred licem nekontrolisane, ubilačke moći.
Prije jedne decenije, Grozev je, kao i čitav svijet, bio šokiran saznavši da se malezijski putnički avion srušio iznad istočne Ukrajine, pri čemu je stradalo svih 298 putnika. Rusija i Ukrajina su odmah počele da krive jedni druge, Rusija je obrušila lavinu dezinformacija, a zapad je, činilo se, bio zbunjen. Grozev je tada živio u Beču. Onda kada je komunistička vlada Bugarske pala, on je ušao u jednu od ambasada njegove zemlje i proveo dvije nedjelje čitajući dokumenta označena sa „spaliti posle čitanja". „Svako je svakog špijunirao u ambasadi" rekao mi je negdje kasnije.
Kada se malezijski avion srušio u julu 2014. godine, počeo je da gleda Flightradar24, internet servis koji prati kretanje letjelica širom svijeta.
Njegova opsesija sa Flightradar24 pokrenula je njegovu drugu karijeru. Pridružio se Bellingcat, inovativnom medijskom portalu koji je primenjivao novu vrstu istrage zasnovane na otvorenim izvorima. Bellingcat je pronašao raketu kojom je oboren avion, pratio je njenu rutu od Rusije do istočne Ukrajine, identifikovao visoke oficire ruske vojne obavještajne službe koji su bili uključeni, i na kraju utvrdio da je Rusija odgovorna za obaranje malezijskog aviona, što su kasnije potvrdili profesionalni istražitelji i Ujedinjene nacije.
U kasnijim istraživanjima, Grozev je svoje istraživačke alate proširio na baze podataka sa crnog tržišta, npr., podatke sa ruskih pasoša i mobilnih telefona, što mu je omogućilo da dođe i do imena ruskog vojnog obavještajca Sergeja Skripala i njegove ćerke Julije u Engleskoj 2018. Naredne godine, kada je bivši čečenski vođa ubijen iz vatrenog oružja u Berlinu, Grozev je, uz pomoć podataka sa pasoša i o putovanju, kao i duboke analize evidencije ruske vlade, uspio da identifikuje ubicu, Vadima Kraljsikova, Rusa koji je kasnije osuđen za zločin u Njemačkoj. A godine 2020, kada je Navaljni, ruski opozicioni heroj, zamalo ubijen trovanjem, Grozev je koristio ogroman set podataka rezervacija leta kako bi došao do grupe ljudi koja je pratila Navaljnog najmanje tri godine, a njihove tragove je pronašao je i povezao sa laboratorijom za istraživanjem hemijskog oružja koja je pod kontrolom ruske tajne policije.
Najbolji prijatelj Grozeva, Karl von Habzburg, unuk poslednjeg austorugarskog cara Franja Josifa, dio je većine njegovih velikih poduhvata. U nekom periodu 2020. godine, Habzburg se povezao sa nekim filmskim režiserima. Imali su osjećaj da bi potraga Grozeva za Navaljnim bila odličan dokumentarac, pa su otputovali u Njemačku, gdje je Navaljni bio na rehabilitaciji.
Decembra 14, 2020. godine, Bellingcat je objavio Grozevljeva saznanja o napadu na Navaljnog.
Istog dana, osramoćeni finansijski direktor, koga je unajmila ruska obavještajna služba, angažovao je tim da prati Grozeva. Taj direktor je bio Jan Maršalek, poznat u svijetu po svojoj kompaniji Wirecard, koja je doživjela jedan od najvećih finansijskih skandala u evropskoj istoriji. Oko 2 miliona dolara je falilo. Izvršni direktor firme je uhapšen. Maršalek, jedini operativni direktor firme, je nestao.
On je bio logičan izbor Kremlja. Bjegunac Zapada, imao je snažan podsticaj da ostane u dobrim odnosima sa Putinom, bez obzira na cijenu. Kao Austrijanac rođen u Beču, Maršalek je odlično poznavao grad u kojem je živio Grozev, njegova meta.
Prvi put sam uživo vidio Grozeva uživo 2023. godine u Njujorku, na snimanju filma o Navaljnjom, u kom se dobro ističe sa svojim 190 cm visine, 90 i kusur kilograma u vidu entuzijastične štreberske energije. Kasnije te iste večeri su Grozeva obavijestili da mu je život u opasnosti i da ne bi trebalo da se vraća kući u Beč. U tom trenutku je već prošlo 2 godine otkad ga Bugari prate. Jedan prijatelj je smjestio Grozeva u jednu kuću u Njujorku i tako je počeo njegov život u progonstvu.
Nekoliko nedjelja kasnije, producentkinja Džeralin Drejfus ga je pozvala na događaj kod Amal i Džordža Klunija povodom dobrotvorne fondacije. Dok su ulazili, Grozev je bacio pogled na telefon. Njegova sestra, koja živi u Bugarskoj, mu je poslala poruku kako ne može da dobije njihhovog oca, koji je živio u Beču. „Preblijedio je." rekla mi je Džeralin. „A taman je trebalo da se pozdravimo sa Džordžom Klunijem. Kristo se odaljio, a ja sam rekla Džordžu šta se desilo i on je odmah prišao Kristu: „Ne smiješ tamo otići. To je samo podvala da te navuku da se vratiš."
Policija je pronašla leš Kristovog oca u kući. Dva dana kasnije, londonska policija je uhapsila petoro Bugara koji su, prema njihovim riječima, nadzirali Grozeva i njegovog prijatelja u pisanju, Dobrohotova. Uprkos svjetu filmske zvijezde i opomena koje je dobijao, Grozev se ipak vratio u Beč - teretnim avionom, kako ne bi ostavio trag, tako mi je rekao u poruci. Austrijske vlasti nisu zaključile da je Grozevljev otac bio žrtva zločina. Porodici nisu dali da preuzmu tijelo.
Davno, kada je živio u Rusiji, Dobohotov je ostao bez par novinarskih angažmana jer je bio suviše direktan, jednom je vikao na Dmitrija Medvedeva zbog sramotnih politika i cenzure. Godine 2013. je izdao svoje novine, Insider, koje su postale vrlo bogat miks analiza i istraživačkih priča, a mnoge su napisali Grozev i Dobrohotov. „Kao da su vezani pupčanom vrpcom" rekla je Džeralin. „Istovjetno razmišljaju."
U ljeto 2021, Rusija je započela obračun sa nezavisnim novinarima, što sad izgleda kao priprema terena prije potpunog invazije na Ukrajinu. Policija je zaplijenila elektroniku i pasoš Dobrohotova. Zbog toga je napustio Rusiju — pješice, kroz šumu prema Ukrajini, noseći samo mali ranac sa nešto odjeće, jednom stručnom knjigom i flašom Henesija.
Nakon toga mu se pridružila porodica i zajedno su se naselili u Velikoj Britaniji.
Otpilike u to vrijeme, jedna od članica bugarskog tima, Vanja Gaberova, mlada žena sa dugom smeđom kosom, dodala je Dobrohotova kao prijatelja na Fejsbuku. „Lijepoj ženi se lako sprijateljiti s Romanom", primjetio je Grozev.
Kada je ista žena poslala zahtjev za prijateljstvo i Grozevu, on je uočio da ima nekoliko zajedničkih kontakata u svojoj mreži, pa je i on prihvatio zahtjev.
Grozev je bio oženjen ženom koja mu je po karakteru sušta suprotnost — stabilna, od reda, dok je on rizikovao i živio burnim životom. Njegova supruga, koja je većinom radila kao računovođa, nije podržavala njegove opasne avanture i dugo nije željela da priča o tome. Kada je Grozev potrošio veliko bogatstvo na ilegalne baze podataka i pojavio se u filmu „Navaljni", njihov brak je pretrpio ozbiljne potrese, a on je priznao da je supruga nakon premijere filma prestala da priča sa njim.
U ljeto 2023. godine, Grozev je došao do značajne prekretnice u sopstvenom slučaju.
Grozev radi tako što analizira ogromnu količinu podataka. Često počne tako što će pregledati podatke sa mobilnih telefona kako bi stekao širu slikuu o životu sumnjivog špijuna. Nikada ne počinje sa poslom prije 10 časova. Zatim se može usredsrediti na neobične pozive, kao što je poziv tokom vikenda zbog posla, kako bi rekonstruisao hronologiju putovanja i aktivnosti te osobe.
Tokom identifikovanja ruskih špijuna, Grozev je dugo tražio čovjeka po imenu Stanislav Petlinski. Sada ima šezdesetak godina, a još od djetinjstva su ga obučavali za njegov posao. Veći dio svog odraslog doba proveo je van Rusije, ali Grozev je primiejtio da i dalje ima ruski broj, a da osoba koja ima taj broj (njegov asistent možda?) ga je koristila radi zakazivanja nekome u jednoj laboratoriji u Moskvi.
Uz korišćene ogromnog broja procurelih podataka, Grozev je locirao kartone i našao nekoliko pacijenata koji su bili povezani sa tim brojem telefona. Jedan od njih je Aleksandar Ivanovič Šmit, upadljivo njemačko prezime, zapazi Grozev. U Šmitovom kartonu pisao je i datum rođenja, koji se za nedelju dana razlikovao od datuma rođenja odbjeglog direktora. Grozev je zapazio da su ruski obavještajci imali običaj da lažiraju datum rođenja, ali tako da ostane isti stvarni horoskopski znak neke osobe. To je bio trag.
Prema kartonima moskovske laboratorije, koje je analizirao uz pomoć svog sina Krisa, studenta medicine, pacijent pod imenom Šmit provjeravao je nivo šećera u krvi. To je bio još jedan trag: kolege iz jednog njemačkog časopisa su mu potvrdile da Maršalek ima dijabetis.
Grozev je znao da je našao Maršaleka. A najbolje od svega je, rekao mi je, to što je to uradio baš onako kako je kao dijete zamišljao da bi Šerlok Holms našao nekog.
Počevši od zime 2022. godine, Grozev je koristio svoje brojne pozadinske veze kako bi pomogao u pregovorima o najvećoj razmjeni zatvorenika između Istoka i Zapada od Hladnog rata: razmjeni koja je oslobodila izvjestioca „Volstrit džurnala" Evana Gerškoviča i još 15 osoba iz zatvora u Rusiji i Bjelorusiji. Glavni cilj Grozeva bio je oslobođenje Navaljnog, koji je bio u zatvoru već godinu dana. Grozev je toliko željno priželjkivao taj ishod da je, uprkos svojoj analitičkoj pameti, čak dozvolio sebi da povjeruje Petlinskom, superšpijunu, kada mu je rekao da može pomoći da se to ostvari. Ali to je bila laž.
U februaru 2024. godine, Navaljni je umro u ruskom zatvoru.
Grozev i ja smo se sastali par dana kasnije, na najdepresivnijem od svih neobičnih mjesta gdje smo prethodne godine ručali — u restoranu u "Brukfild Plejsu", luksuznom tržnom centru u Donjem Menhetnu. Bio je podjednako sterilan kao i stan koji je Grozev tada iznajmljivao, jedna od onih namještenih hotelskih alternativa.
On je naizmjenično iznosio dvije različite teorije o onome što smo oboje pretpostavljali da je ubistvo. Da li su Navaljnog ubili da bi spriječili zapadne pregovarače da insistiraju na njegovom oslobađanju? I ako jeste, da li je Grozev na neki način kriv? Ili je ubistvo dio eskalacije Putinovog napada na disidente, znak da mu više nije stalo ni do iluzije nevinosti? „Ako je ovo početak novog talasa, to je zaista zastrašujuće," rekao je, „jer će pogađati ljude kao što smo mi."
Nije morao da objašnjava na šta misli. Moj odnos prema Grozevu nije samo novinarski. Bliski smo, kao i sa stotinama drugih, zato što smo nepoželjne osobe u Putinovoj Rusiji. Članovi ovog kluba širom svijeta žive sa sumnjom da Rusiji mogu biti sledeća meta za nadziranje, kidnapovanje ili ubistvo. U to vrijeme, žene novinarke i aktivistkinje ruske opozicije koje žive u egzilu obolijevaju i očigledne je da su žrtve serije trovanja. Ta trovanja nisu bila fatalna, ali su izazivala alarmantne efekte, uključujući i znakove psihoze.
Svaki put kada mi ruski izgnanici čujemo za takve incidente, tražimo sve razloge zbog kojih smo drugačiji, sve razloge zbog kojih ćemo biti pošteđeni: nismo dovoljno poznati da privučemo pažnju ili smo suviše poznati da bi nas napali...Nismo imali oštre ili previše političke izjave, ili je prošlo dosta vremena otkad smo otišli ili smo bili dovoljno pametni da se smjestimo u neku bezbjednu zemlju.
Uvijek je to Sizifov posao. Istraživački novinari rade svoj posao tako što nalaze obrasce, a strah je strašan jer slučajno nalazi svoje žrtve. Kada su dvije žene koje poznajemo dobile potvrdu da su ih otrovali i da su drugi iskusili alarmantne simptome, počelo je da djeluje kao da svako može biti meta i svako je i bio - kao da život u progonstvu sa metom nacrtanom na leđima nije bio dovoljan razlog da se ponašamo sumanuto.
Dok smo tu sjedjeli u šoping centru, Grozev mi je rekao da su policajci nedavno pronašli poruke u kojima su bugarski špijuni opisivali kako su prije dvije godine provalili u njegov stan u Beču. Možda da nas malo oraspoloži, pročitao mi je neke od tih poruka.
„Ušli smo u stan i odmah krenuli prema sefu."
„Čekaj," prekinuo sam ga. „Ti imaš sef?"
„Naravno da nemam." Nije imao sef. Vječno je nešto gubio — laptop, vozačku dozvolu.
Grozev je za provalu saznao više od godinu dana nakon događaja, ali kada je to ispričao porodici, njegova kćerka Sofija se sjetila da su otprilike u to vrijeme vidjeli čovjeka kako ih fotografiše u jednom indijskom restoranu. Oboje su zapamtili kako je izgledao, a Grozev je uspio povezati ga preko fotografija na Fejsbuku sa bugarskom ženom koja mu je poslala zahtjev za prijateljstvo. Sofija je prepoznala čovjeka na fotografiji za identifikaciju, a policija je potvrdila da je taj čovjek zaista bio u Beču u dan provale.Tako je uhapšen šesti osumnjičeni, a Sofija je počela razmišljati o tome da krene očevim novinarskim stopama.
Grozev je postajao osova bez prošlosti. Živio je u egzilu. Oba roditelja su mu umrla. Njegove avanture sa Von Habzgurgom su do daljnjeg obustavljenje. Brak mu je bio klimav. Pristup njegovim ličnim predmetima iz života prije januara 2023. je bio upitan. Sve što je imao je bio jedan mali crni ranac, i to kad se mogao sjetiti gdje ga je ostavio.
Budući da se malo pitao, Grozev je morao početi da se navikava na Njujork. Razvio je radnu rutinu i počeo ponovo da se brije. Maršalek, bivši uspješni direktor, je počeo da živi u oskudnim uslovima u Rusiji. „A mi sjedimo ovdje" reče Grozev. To je bio jedan od onih ljetnjih dana kada cijeli Njujork izgleda kao iz romantičnog filma. Mi smo sjedjeli napolju i jeli dobru hranu. „Mali trenuci osvete" rekao je.
Suđenje Grozevljevim potencijalnim atentatorima počelo je krajem novembra 2024. godine u „Old Bejliju", zgradi Centralnog krivičnog suda u Londonu. Zavjera protiv Grozeva bila je smrtno ozbiljna, ali su detalji ponekad djelovali smiješno. Vođe grupe koristile su pseudonime Žan-Klod Van Dam i Džeki Čen.
Pratiti tok suđenja bilo je nadrealno iskustvo za mete ovih špijuna. Bar jednom prilikom je grupa uspjela da rezerviše sjedište u avionu za jednu od svojih članica tačno pored Dobrohotova; uz pomoć skrivene kamere, ona je i zabilježila njegovu šifru za telefon. Dobrohotov je saznao da je bio pod nadzorom gotovo od samog trenutka kada je napustio Rusiju 2021. godine.
Postoji nešto duboko uvredljivo u tome da vam život okrenu naglavačke ljudi koji sebe zovu Džeki Čen i Van Dam i koje možete uvjeriti da je toalet papir omotan oko glave dokaz da je taj neko operisao tumor na mozgu. Čak je i iznos novca uključenog u ovaj dio operacije bio relativno skroman — svega nekoliko stotina hiljada dolara.
Djelovalo je kao da je suđenje imalo neku improvizaciju, crtu parodije. Mimo činjenice da je Putin zaista želio da pronađe i ubije ova dva novinara.
U martu, porota je donijela presudu: troje je osuđeno za špijunažu, među njima i Gaberova.
Suđenje su prenosili na televiziji. Grozev ga je gledao iz kancelarije tužioca u jednoj evropskoj prestonici. Bilo je, kako je volio sve više da kaže, nadrealno. „Dopao mi se momenat izricanja presude" rekao je. „Sudija je jasno stavio do znanja da ne vjeruje u one njihove gluposti kako kao nisu znali da rade za Rusiju."
Londonska štampa izvještavala je o slučaju kao o velikoj prekretnici. Britanija više neće zatvarati oči dok ruski milijarderi koriste zemlju kao svoje igralište, a ruski agenti kao polje za likvidacije. „U Velikoj Britaniji, ovo je najveći slučaj špijunaže koji su procesuirali od Hladnog rata", rekao je Grozev. „Oni to doživljavaju kao šamar Putinu. U Rusiji se to doživljava kao sramota."
A ni iz Kremljevske perspektive operacija nije bila potpuni neuspjeh: velika količina podataka iz nadzora nad Grozevim i Dobrohotovim dostavljena je ruskoj obavještajnoj službi. „Biće novih pokušaja", predvidio je Grozev. „Ostale jedinice će jedva čekati da dokažu da mogu bolje. Tako oni funkcionišu."
Prije nego što je otišao u Njujork zbog presude, otišli smo na kafu. Iznervirao se jer nije imao pristup dokazima koje je prikupila londonska policija. Bio je siguran da je mogao dokučiti inforacije koje su im promakle, tragove zahvaljujući kojima bi našli druge koji su upleteni, što bi mu omogućilo da riješi najveći slučaj svog života - slučaj od kojeg je i njegov život zavisio.
Jasno je Grozevu, a vjerovatno još više Dobrohotovu, koji je Rus, da rizikiju život gdje god otišli. Amerika im je nekad bila bezbjedna. Ali i pod Bajdenovom administracijom je bilo mnogo ruskih dicidenata u Imigracionoj službi. Trampova adminsitracija prijeti da će vratiti bar jednog u Rusiju. Šta ako Tramp odluči da učini nešto lijepo za Putina?
Grozev me podsjetio na to da bih i ja mogao biti lijep poklon, budući da je Rusija izdala nalog za moje hapšenje. Odgovorio sam mu da je on još poželjniji od mene. Ali gdje je on mogao da ode? "Uznemirava me to što ne znam gdje mi je kuća." rekao je Grozev.
Ćerka mu završava srednju školu, a sin medicinski fakultet. Dugo su oboje vjerovali da će moći da se pridruže ocu u Sjedinjenim Državama, ali to više nije izgledalo izvjesno. Ništa više nije bilo izvjesno.
„Da li ti je supruga još uvijek supruga?" upitah.
„Vjerujem da jeste," rekao je Grozev. „Ne viđamo se, ali smo u veoma dobrim odnosima."
Prema svim mjerilima, Grozev je pobijedio u ovoj rundi. Živ je. Maršalek je zaglavio u Rusiji, a njegovi saradnici u zatvoru u Engleskoj. Ali evo cijene koju je platio za to što je preživio: porodica, dom i mogućnost da se bilo gdje u svijetu osjeća bezbjedno.
Originalni članak pojavio se u Njujork tajmsu.
© 2025 The New York Times Company
