Piše: Dejvid Bruks za Njujork Tajms
Dovoljno imam godina da se sjećam vremena kada su pisci bili značajne ličnosti. Tokom osamdesetih, za vrijeme mojih studija, najnoviji romani od autora poput Filipa Rota, Alis Voker i drugih bili su pravi kulturni događaj. Bilo je dobrih i loših kritika, kao i diskusije o njima.
Nije moja nostalgija ovo izmislila. Do sredine 20. vijeka, književna fikcija je privlačila ogromnu publiku. Ako pogledate bestselere 1962. godine, tu ćete naići na djela Ketrin En Porter i Džeroma Dejvida Selindžera. Pa je 1958. godine treća najprodavanija knjiga bila „Lolita" Vladimira Nabokova, a „Doktor Živago" Borisa Pasternaka bila je broj jedan.
Danas većinom pišu pisci poput Kolin Huver i pišu fantastiku i žanrovska fikciju. Nemam problem sa žanrom i popularnim knjigama, ali gdje su danas Frensis Skot Ficdžerald, Džordž Eliot i Džejn Ostin?
Ne kažem da su danas romani gori (ne bih znao ni kako to da ocijenim). Samo kažem da knjige igraju mnogo manju ulogu u životu našeg naroda, a to nas udaljava od naše kulture i ljudskosti. Nekada smo gajili osjećaj, naslijeđen iz doba romantizma, da su pisci i umjetnici naša svijest, kao mudraci i proroci, koji su mogli da se izdvoje i kažu nam ko smo. Kako je sociolog Rajt Mils to jednom rekao, „nezavisni umjetnik i intelektualac su među rijetkim preostalim ličnostima koji su u stanju da pruže otpor i bore se protiv stereotipa i, posljedično, protiv smrti onog što je istinski živo."
Kao rezultat ove pretpostavke, pisci su uživali obilje pažnje kasnih osamdesetih, a neki su postali i svetski poznati. Književni krug je bio u samom središtu zbivanja, toliko da se pročulo i za neke kritičare. Bilo je znatno više platformi kniževnih kritičara koji su pisali za novine širom zemlje, kao i za uticajne časopise.
Zašto je književnost postala manje bitna jednom Amerikancu? Najočigledniji krivac je internet. Uništio je naš opseg pažnje. Donekle je to uvjerljivo, ali ne sasvim. Pad interesovanja za književnu fikciju zabilježen je još osamdesestih i ranih devedesetih godina, prije nego što je internet bio toliko dostupan.
Ljudi danas ipak imaju dovoljan opseg pažnje potreban za čitanje klasika. Orvelov roman „1984" (obavezno štivo za aktuelno doba) prodat je u preko 30 miliona primjeraka, a „Gordost i predrasuda" Džejn Ostin u više od 20 miliona. Amerikanci i dalje vole pravu književnost. Kada su iz jedne istraživačke agencije pitali Amerikance koja im je omiljena knjiga, u prvih deset odgovora bili su „Gordost i predrasuda", „Ubiti pticu rugalicu", „Veliki Getsbi" i „Džejn Er".
Ljudi još uvijek imaju opseg pažnje i za nekolicinu savremenih pisaca - Salija Runija i Zejdi Smit, na primjer, kao i ponekog zasigurno ljevičarski nastrojenog pisca: „Sluškinjinu priču" od Margaret Atvud i „Dejmona Koperheda" od Barbare Kingsolver. Samo što je interesovanje za savremene pisce sveukupno opalo.
Ja bih nešto drugo rekao o padu književne fikcije, a to bi bila priča o društvenom pritisku i konformizmu. Koje osobine su odlika gotovo svakog velikog kulturološkog momenta? Samopouzdanje i smjelost. Pogledajte samo renesansnu umjetnost, ruske ili vitkorijanske romane. Rekao bih da je u proteklih pedeset godina došlo do opšteg pada samopouzdanja i smjelosti širom zapadne kulture.
Vratimo se u sedamdesete, kada su pisci pokušavali nešto veliko da postignu. U književnosti su to bile Morisonov roman „Najplavlje oko", Pinčonova „Gravitacijina duga" i Beloov „Humboltov poklon". U filmu su to bili „Kum", prvi i drugi dio i „Apokalipsa danas".
Rok zvijezde su pisale duge, ambiciozne himne: Stairway to Heaven, Free Bird i Bohemian Rhapsody. Čak su i najuticajniji novinari bili smjeli: Tom Vulf, Džoan Didijon, Hanter S. Tompson. Danas sve djeluje komercijalizovano, birokratizovano i manje slobodno.
Književni svijet je pretrpio naročito jak udarac. Nešto se desilo književnosti kada se centar gravitacije pomjerio sa Grinič Vilidža na smjerove primijenjene umjetnosti na fakultetima. Kada sam ja završio fakultet, maštao sam o tome da budem romanopisac ili dramski pisac. Bio sam i volonter na poslovima zamjenika urednika u jednom književnom čacopisu koji se zvao Čikago Rivju. Ali posle par sastanaka sam pomislio: „Želim li ja zaista da provedem cijeli život piskarajući o šest nepoznatih romanopisaca sa nekog programa na univerzitetu u Ajovi?"
Potom, književni svijet je progresivne prirode, a progresivizam, ne zamjerite mi vi, čitaoci-ljevičari, ima problem sa konformizmom. Čak i više nego kod desnice, postoje nevjerovatnih društveni pritisci u ljevičarskim krugovima da se ne kaže ništa što bi moglo biti sporno (kod desnice, naprotiv, čini se da si više nagrađen što više spornih stvari izgovoriš).
Godine 2023, British Journal of Social Psychology objavio je zanimljivo istraživanje koje su sproveli Adrijan Luders, Dino Karpentras i Majkl Kvejl. Oni su analizirali uzorak američkog biračkog tijela (prosječne starosti 34 godine) i ispitivali njihova mišljenja o pitanjima poput abortusa, imigracije, kontrole oružja i istopolnih brakova.
Otkrili su da ljudi koji naginju ljevici lijevo nerijetko imaju ekstremnija, ortodoksnija i usko povezana mišljenja o tim pitanjima. Ako znate šta neko ko je ljevičar misli o imigraciji, možete pogoditi šta misli o abortusu. Nasuprot tome, desničarski nastrojeni ljudi imaju raznovrsnija i ne baš usaglašena mišljenja. Stav desničara o imigraciji manje govori o njegovom stavu prema kontroli oružja. Među ljevičarima postoji više konformizma.
To je u skladu i sa mojim iskustvom. Kada posjetim gradove u kojima dominira podrška demokratama, đaci često kažu da se plaše da iskažu svoje mišljenje na času. To me podsjetilo na jedno istraživanje iz 2019. godine. Ono se bavilo time koji okruzi u Americi su najviše slobodoumni, a u kojima najviše vladaju predrasude u pogledu političkih rivala. Zabilježeno je mnogo netolerancije među desnicom (naročito na Floridi), ali najmanje su tolerantni bili Masačusets, dakle, Boston.
U redu je biti konformista na nekim pozicijama, recimo, ako ste pomoćnik u Kongresu. Niste plaćeni da imate svoje mišljenje. Ali za jednog pisca to nije u redu. Suština je u tome da mislite svojom glavom, kako kaže socijalni teoretičar Irving Houv, da „stojite čvrsto i samostalno". Imajući u vidu standarde svog doba, Edit Vorton, Mark Tven i Džejms Boldvin su bili vanredno smjeli i njihova djela su velika zbog njihove nepokornosti i hrabrosti.
Ako su snažni društveni pritisci kojima ste okruženi, onda ćeš pisati za šačicu ljudi koji ih svjesno ili nesvjesno jačaju i tvoje djelo će naravno, biti neznatno. Ako pišeš u strahu od društvenog progona, tvoji negativci će biti preblagi. Pridaćeš im neka blaga nepočinstva, ali nećeš od njih napraviti uvjerljive i, na njihov mračan način, zavodljive likove. Nećeš htjeti da te dožive kao nekoga ko podržava stavove ili likove zbog kojih bi mogao biti izopšten.
Najvažnije je to što ako nemaš onu čistu hrabrost u sebi, nećeš nikad izaći iz svog malog mjehura niti izvještavati o onome što je potrebno da bi ljudi shvatili šta se dešava onima koji nisu nalik tebi u tom ogromnom, ključalom kazanu kakva je Amerika.
Godine 1989. Vulf je napisao esej za Harper's pod nazivom „U potjeri za zvjeri s milijardu nogu", u kome je pokušao da unese malo smjelosti među svoje kolege romanopisce. Molio je svoje kolege da izađu iz svojih intelektualnih čaura i pišu velike, smjele romane koji mogu obuhvatiti jedno doba — onakve kakve su u svoje vrijeme pisali Onore de Balzak, Čarls Dikens, Džon Stajnbek i Sinkler Luis. I sam je to uradio 1987. godine sa „Lomačom taštine", svojim obimnim romanom o svim slojevima njujorškog društva, koji i danas vrlo dobro stoji.
Bar prethodnu deceniju, živjeli smo vrijeme ogromne javne kontroverze. Naš unutrašnji život su drmala šokantna javna dešavanja. Došlo je do značajnog gubitka vjere. Rado bih čitao roman koji opisuje ove psihološke i duhovne oluje. Ipak, kad provirim u književni svijet, djeluje mi kao da je sasvim pao u sjenku.
Ali to me dovodi i do dobrih novosti. Ako je problem sa književnom fikcijom društveni pritisak i manjak petlje, to se da riješiti. Rekao mi je neko ko predaje mladim piscima, da sad ima mladih hrabrih ljudi koji pišu važna djela. I ima smisla to što oni hoće da se oslobode ograničenja koja su drugi živjeli. Možda se ipak pomalja neka zvijezda na horizontu.
Književnost i drama imaju jedinstvenu sposobnost da prenesu ono što ljude žulja. Čak ni vrhunska TV serija ne daje uvid u unutrašnji život jednog čovjeka na način na koji književnost to može. Romani mogu da sažmu ono neuhvatljivo, uz moćan duh vremena i sa bogatstvom kojem ekrani i vizuelni mediji ne mogu da pariraju. Čini mi se malo vjerovatnim da će, nakon skoro šeststo godina, moć riječi na stranici nestati. Ja bih se kladio na povratak književnosti i to će biti veliki udarac silama dehumanizacije koje nas okružuju.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2025 The New York Times Company
