Piše Rodžer Koen za Njujork tajms
Prilikom saopštavanja svog stava i priznavanja paletinske države, predsjednike Francuske Emanuel Makron izrazio je svoj sve veći bijes zbog smrti palestinaca i izgladnjivanja u pojasu Gaze, ali je time izazvao SAD, Izrael i veći dio francuske jevrejske zajednice se okrenu protiv njega.
To je prilično skup ceh za jednu odluku koju je on ocijenio za neophodnu da bi se iole sačuvala mogućnost mira između dvije države, ali Makron prezire inerciju i često samostalno djeluje. Izgubio je strpljenje sa Donaldom Trampom i njegovom Amerikom i nagovijestio je da vjeruje kako on osjeća moralnu obavezu da se suprotstavi devastaciji Gaze.
Sebe je zasigurno stavio u nezgodan položaj, preduzimajući korak koji su niz francuskih predsjednika izbjegavali, u trenutku kada Hamas nije razoružan i kada priznanje palestinske države djeluje dalje nego ikada
Makronova odluka odražava sve veći užas svijeta zbog izgladnjivanja i ubijanja civila u Gazi. Australija, Britania i Kanada su prethodnih dana pozvale Izrael na to da dozvoli humanitarnu pomoć u enklavi, što će se možda i dogoditi. Ali to što je Francuska priznala Palestinu kao državu ne obaćava da će uticati na zahtjev za prekidom vatre, a kamoli da podstakne neke ozbiljne diplomatske pregovore o budućnosti Gaze, dok god Amerika ima neke druge zamisli o tome.
„Nije bitno šta on govori", rekao je Tramp za Makronovu izjavu, dok je razgovarao sa novinarima u Bijeloj kući u petak. „Ta izjava nema nikakvu težinu".
Ništa nije ukazivalo da je neminovno Makronovo priznanje u danima koji su prethodili njegovoj odluci ju četvrtak edne ljetnje večeri. Žan Noel Baro, francuski ministar spoljnjih poslova, rekao je za jedan francuski radio u utorak da će na konferenciji UN o miru između dvije države pokušati da "prekroji političku perspektivu". Sastanak ministara dvije države pretvorio se u pokušaj da se izbjegne pitanje priznanja.
Čak ni francuski zvaničnici nisu znali kad će do ovoga doći, rekao je jedan iskusni diplomata koji je, u skladu sa uobičajenom praksom, odbio da objavimo njegovo ime.
Makron je objavio poruku namijenjenu Mahmudu Abasu, predsjedniku palestinske uprave, na platformi X u četvrtak veče u kojoj ga je obavijestio o odluci koju je donijela Francuska. Dan ranije ju je Abasu lično predao francuski generalni konzul u Jerusalimu.
Hamas, najveći rival Abasa u palestinskom rukovodstvu, pozdravio je Makrona zbog toga što je preduzeo „pozitivan korak u pravom smjeru" i pozvao druge evropske zemlje da slijede taj primjer, iako je Baro istakao da je francuska odluka izolovala „ovaj teroristički pokret" time što je izabrala mir umesto rata.
Predstavnički savjet jevrejskih institucija Francuske osudio je to kao "moralno posrnuće, diplomatsku grešku i političku opasnost" u trenutku kada Hamas i dalje drži izraelske taoce u Gazi. Ova organizacija, poznata pod francuskom skraćenicom CRIF, predstavlja jevrejsku zajednicu od oko 500.000 ljudi, najveću u zapadnoj Evropi.
„Slike djece iz Gaze koja umiru od gladi u trenutku kada SAD neće da izvrše pritisak na Izrael kao da je u Makronu probudilo osjećaj da to više jednostavno ne može", rekao je Žil Kepel, politikolog i vodeći francuski stručnjak za Bliski istok. „On vjeruje da je to jedini način da se zaustavi ubijanje."
Ali pitanje kako ostaje bez odgovora. Izrael traži sigurnost od SAD, ne od Evrope. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu ima Trampovu podršku za svoje odluke. Jedna ili dvije druge zemlje iz grupe sedam velikih razvijenih i industrijalizovanih država mogle bi slijediti francuski primjer, što bi povećalo pritisak na Izrael, ali do sada nijedna to nije učinila.
Britanski premijer Kir Starmer izjavio je u četvrtak veče da osuđuje „neizrecivu i neodbranjivu" patnju u Gazi i rekao da Palestinci imaju „neotuđivo pravo" na vlastitu državu.
Suzdržao se od toga da prizna palestinsku državu uprkos sve većm pritisnjku i preporuci koju mu je dao parlamentarni odbor za spoljnju politiku da odmah to učini. Rekao je da prvo mora doći do prekida vatre.
Francuska je u prošlosti nagovještavala da neće djelovati samostalno, da želi istovremenu normalizaciju odnosa arapskih država sa Izraelom, uključujući Saudijsku Arabiju, i da bi radije priznala Palestinu nakon što Hamas položi oružje i oslobodi sve taoce.
Ali Makronu se očigledno činilo da mora da preduzme nešto. On to inače tako radi. Ostavlja utisak kao da ne vjeruje da postoji drugi način da se suoči sa sve žešćim pokušajem Izrael da istjera Palestince iz Gaze i prestane sa ubijanjem.
Priznanjem palestinske državnosti, on je izrazio svoj protest i nada se da će podstaći diplomatski zamah koji će voditi rješenju, ali se istovremeno izložio optužbama da je nagradio razarajući napad Hamasa na Izrael od 7. oktobra, manje od dvije godine nakon što se dogodio.
Čarls Kušner, novoimenovani ambasador SAD u Francuskoj, odmah je zaobišao diplomatski protokol kako bi izrazio ogorčenje na mreži X, rekavši da je Makronova odluka „poklon za Hamas i udarac za mir".
Obraćajući se direktno Makronu, rekao je: „Nadam se da ćete se predomisliti do septembra", aludirajući na to da je francuski predsjednik najavio formalnu objavu odluke tokom zasjedanja Generalne skupštine UN.
Majk Hakabi, Trampov bivši ambasador u Izraelu, istakao je da Francuska nije navela gdje bi se nalazila ta „palestinska" država koju će on priznati. „Sada mogu ekskluzivno da otkrijem da će Francuska ponuditi Azurnu obalu, a nova država će se zvati 'Frans-en-Stina'", napisao je ambasador na mreži X.
Izjave ove dvojice američkih abasadora poslužili su kao još jedan dokaz, ako je uopšte bio potreban, da je stara ideja diplomatije i savezništva isparila otkad je Tramp došao na vlast. Iza Makronove odluke stoji urušen odnos sa Trampom i pojačana neizvjesnost Evrope u pogledu toga jesu li im SAD saveznice ili neprijatelji. Evropa živi u stanju dubokog strateškog nemira naspram ratova na Bliskom istoku i Ukrajini.
Makron je bio duboko pogođen pri susretu sa preživjelim palestincima iz Gaze za vrijeme njegove posjete Egiptu u aprilu i on je prvi govorio o mogućnosti priznanja palestinske državne po povratku odatle. Čini se da je od tada njegov prezir samo porastao.
Baro je ove nedelje izjavio da „više nema nikavog opravdanja za izraelske vojne operacije u Gazi."
„Ova ofanziva će samo pogoršati već katastrofalnu situaciju i izazvati dalje prisilno raseljavanje stanovništva, što najoštrije osuđujemo."
Te „najoštrije osude" dobil su odraz u Makronovoj odluci. Ona predstavlja ozbiljan korak za Francusku. Višijevski režim, koji je upravljao ostatkom Francuske pod nacističkom okupacijom, deportovao je 76.000 Jevreja u smrt. Ta nesrećna istorija leži u osnovi duboke francuske privrženosti Izraelu.
Ta privrženost je, međutim, odavno uparena s francuskim nastojanjem da se postigne mir unutar obje države, što je upravo ono rješenje koje Netanjahuova neumorna ofanziva u Gazi nastoji da jednom za sva vremena sahrani.
Originalni članak objavio je Njujork tajms.
c.2025 The New York Times Company
