Sedam je biblijski broj, broj drag Starom Rimu, sedmica je i na taličnom dresu Kristijana Ronalda. Možda će to odsad biti i odgovor na pitanje (vjerovatno neistinito) Henrija Kisindžera: „Koji broj da pozovem ako hoću da dobijem Evropu?" Možda je odgovor sedam, koliko je i bilo lidera koji su sjedjeli za stolom u ponedeljak uz Donalda Trampa i Volodimira Zelenskog.
Teško je reći u ovom trenutku da li će nešto dobro proizaći iz ovog nenadanog samita u Bijeloj kući, ali evropski lideri su se po prvi put pojaviti da zajednički podrže Ukrajinu. Ova ekipa od sedam članova - Nato saveza, Evropske komisije, Francuske, Italije, Njemačke, Ujedinjenog Kraljevstva i Finske - zaista je progovorila jedinstvenim glasom. Tako je bilo po pitanju krize, Ukrajine, oko koje su se ponekad gorko razdvajali tokom tri i po godine (sjećate se Makronove briga s početka „da se ne ponizi Putin"). Ipak, Ukrajina je tačka koja ih je sve spojila i gdje su dali najveći uticaj tokom istog vremenskog perioda: od 18 paketa sankcija koje je EU nametnula Rusiji i otvaranja pregovora o pristupanju EU za Ukrajinu, do isporuke oružja Kijevu.
U Vašingtonu smo svjedočili rijetkom i nezapamćenom, ali divljenja vrijednom sastanku evropskih lidera: zemalja od sjevera do zapada Evrope, dvije nuklearne sile i stalne članice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, dvije institucije sa sjedištem u Briselu, ali koje često kao da su bile sa dvije različite planete i Ujedinjeno Kraljevstvo, savršeno ujednačeno sa evropskim stavovima, uprkos tome što se suštinski povukla iz njene političke srži.
Za one poput mene koji su pratili himeru od evropske spoljnje i bezbjednosne politike već godinama, bilo je gotovo prosvetljenje što je ovih sedam lidera, koji su svi imali po dva minuta za obraćanje, ponovili istu poruku. Makron i njegov njemački kolega, Fridrih Merc, insistirali su na prekidu vatre, dok je Italijanka Meloni tvrdila da treba ići po principu propisanom članom 5 NATO saveza zarad moguće vojne zaštite Ukrajine. Ipak, svi su se složili da su potrebne snažne garancije o bezbjenosti za Kijev, što je transatlantski front održalo ujedinjenim, a trajni mir imperativom.
Kao i uvijek, moralo se dogoditi kriza kako bi se uzdrmali Evropejci. Do jedne je odmah došlo prošlog petka sramotnim samitom na Aljasci održanim između Trampa i Putina. Tramp je alarmantno prekršio prijetnje i ultimatume Rusiji, a umjesto toga je crvenim tepihom dočekao ruskog diktatora, iz razloga koje možda nikada u potpunosti nećemo razumjeti. To se nastavilo tokom vikenda, sa stvarnim rizikom da Zelenski ponovo postane žrtva zasjede u Ovalnom kabinetu.
Parfadoksalno, moramo zahvaliti Trampovoj taštini, nelojalnosti, preziru prema liberalnim i demokratskim idejama, njegovom cinizmu koji su Evropi dali jak signal da moraju pojuriti u Vašington. Tramp možda uništava ono što je ostalo od Evrope; ali zajedno sa Putinom nesvjesno dokazuje da je on Evropi „drugo lice"', odnosno vanjska sila koja oblikuje njen kolektivni identitet, i time najveći ujedinitelj Evrope od kraja Hladnog rata.
Ključno pitanje, naravno, je šta ova šatl-diplomatija znači za Ukrajinu. Dobro ili loše, stvara se zamah ka konkretnom okviru za mir – iako bez prekida vatre, što je jasan znak ustupaka Rusiji. Okviri ovog dogovora uključivali bi teritorijalne ustupke u četiri regiona istočne Ukrajine koje je Rusija ilegalno pripojila 2022. godine. Njih je sami Tramp zloslutno prikazani na sastanku u ponedeljak ona specijalno izrađenoj karti. Što se Ukrajina i Evropljani više slažu oko neizbježnosti teritorijalnih ustupaka, to više naglašavaju potrebu da SAD pruže „garancije sigurnosti", u stvari, obezbjeđenje kolektivne odbrane, podržano vojnom pomoći, slično obavezi uzajamne odbrane u okviru NATO-a. U sada tipičnom trampovskom transatlantskom maniru, Evropa bi sve to morala da plati. Sve ovo, kao i dugogodišnji zahtjevi Rusije za buduću novu arhitekturu sigurnosti u Evropi, bili bi predmet najavljivanog direktnog trilateralnog samita između Trampa, Zelenskog i Putina.
Predsjednik Finske, Aleksander Stab, jedan od sedam učesnika samita, ima maksimu o tome kako Evropa funkcioniše koju voli da ponavlja: „Prvo nastaje kriza, zatim haos. A na kraju se dođe do suboptimalnog rješenja." Valja se nadati da ovaj put Stab griješi: formule koje se sada razmatraju proizašle su iz tragedije i vrlo lako možda nisu optimalne. Ali ulozi gotovo nikad nisu bili veći: posljedice bi mogle biti razorne po cijelu Evropu ako ovim razgovorima uslijedi haos."
Izvor: Gardijan
Autor:Fabrizio Tasinari (izvršni direktor Škole transnacionalnog upravljanja pri Evropskom univerzitetskom institutu u Firenci)
Prevod: Darinka Jovanović
