"Sjećajte nas se, i mi smo nekad voljeli i smijali se" naslov je aktuelne samostalne izložbe likovne umjetnice Ane Šćekić u podgoričkoj galeriji "Art". Kako umjetnica navodi, naslov je "pozajmila" iz Skorsezeovog filma "Shutter island", a režiser je taj naslov stavio iznad ulaza u duševnu bolnicu u kojoj se dešava glavni dio filmske priče. I, upravo to je i tema crteža i slika Ane Šćekić, bol koji trpi čovjekova duša. Bol koji se ponekad skoro može opipati, ali je teško detektovati njegovo žarište, a kako bi mogao da se ugasi ili ublaži. A, umjetnica ga je "formulisala" na svojim platnima i papirima kao spoj čovjeka i bube, insekta, ponekad gmaza. Ujedno, prikazujući i svojevrsni istorijat kako su se medicina i društvo borili s bolnim dušama, ponekad čak i nehumano razračunavali, ili bezosjećajno okretali glavu. A, istorija, kao da se i danas ponavlja, iako ima malo drugačije pojavne oblike, na što Šćekić ovom izložbom angažovano ukazuje.
• Zašto ste se odlučili za ovaj naziv izložbe, a koji je usko povezan s pitanjima duševnih bolesti, psihičkih poremećaja, etc? Da li smo svi danas, na neki način, u nekoj vrsti rascjepa (i to ne nužno samo psihičkog)?
– Gledajući film "Shutter Island" Martina Skorseza, prvo što sam uočila je natpis na ulasku u mentalnu instituciju i pogled protagoniste filme na isti; "Sjećajte nas se; i mi smo nekad živjeli, voljeli i smijali se". Naziv me se dojmio emocionalno, i prigrlio je sve duševne bolesnike kojima najmanje što treba jeste odbacivanje. Što se tiče rascjepa ličnosti u psihologiji, stručnjaci kažu da čovjek može doživjeti bol još u ranom djetinjstvu, i ukoliko nije u mogućnosti da izdrži isti, on ga dijeli na dva dijela: mračnu i svijetlu stranu, i na taj način ima gdje da se sakrije. Stručnjaci dalje kažu da se ovaj fenomen naziva spliting i da je on korijen nekih psiholoških poremećaja, od šizofrenije do poremećaja ličnosti. Za razliku od ove premise, protagonista filma doživljava isti bol u ratu. Kažete da rascjep ne mora biti nužno psihički, i slažem se sa vama, jer brzina života i zavisnost od egzistencije nas nagoni na mnoge rascjepe - čovjeka kao egzistencijalnog bića....
• Zašto je u našem društvu još uvijek tabu govoriti o problemima psihičke prirode, otići kod psihologa, psihoterpaeuta, psihijatra...? Može li umjetnost i na koji način biti korektiv takvim negativnim ustaljenim praksama i okorjelom javnom mnjenju?
– Mislim da se ti tabui blago razbijaju, ali, naravno, još uvijek su prisutni. Naravno da je umjetnost jako snažan instrument koji pomaže u načinu izražavanja, kao i načinu komunikacije duševnih bolesnika, naročito nakon boravka u mentalnim institucijama. Takođe, umjetnost je tu da liječi, apeluje, kritikuje, tako da umjetnik svojim djelovanjem može da doprinese negativnim ustaljenim praksama, samo jednom dijelu javnog mnjenja koji je spreman da kroz kulturu uvidi i ostale segmente javnog života.
• Na radovima ste se fokusirali na fobiju od insekata, buba. Zašto? Da li je to možda aluzija i na djelo Franca Kafke, ali i na neke druge književnike i njihova djela?
– Ciklus crteža "Fobije" obuhvata sve fobije koje sam izdvojila kao jedan u nizu psihičkih poremećaja, tako da insekti predstavljaju sinonim za fobije uopšte. Entomofobija (strah od insekata) je samo jedna u nizu fobija koje ovaj ciklus crteža, ali i slika, obuhvata. Kafka je došao kasnije, jer sam se i ranije bavila deformacijom figure i sublimacijom ljudskog i životinjskog... Preobražaj tek treba da se desi i materijal za "Metamorfoze" je spreman za narednu postavku, jer me dosadašnji rad inspirisao za ovu temu... Ne bih otkrivala dalje planove jer je nezahvalno, a radi spontanosti koja me vodi u radu. Što se tiče literature, kao pomoć sam koristila informacije iz oblasti psihologije i psihijatrije, jer tematika postavke prati istoriju liječenja u psihijatriji od praistorije do danas; od trepanacije (bušenja lobanje), preko egzorcizma, elektrošoka, lobotomije kroz oko, hipnoze, psihoanalize, medikamentozne terapije, i na kraju sam ciklus slika zaokružila integracijom duševnih bolesnika u društvo.
• Može li se Vaša fokusiranost na bube i kukce u ovom ciklusu, možda razumjeti i kao neka vrsta "omaža" našoj otuđenosti od prirode, od iskonskog...? (Nije li i to rascjep – osjećamo potrebu za povezivanjem s prirodom, a istovremeno je se bojimo, ponekad i gnušamo...)
– Kao što sam napomenula u jednom od prethodnih pitanja, fokusiranost na bube je došla spontano u dugotrajnom procesu deformisanja ljudske figure i preobražaja u životinjsko. Animalno kao nešto što možemo povezati sa čulnošću između ostalog, usko je povezano kako sa prirodom uopšte, tako i sa prirodom čovjeka. Sve što nas okružuje doživljavamo individualno, tako i priroda može nekad biti nešto što predstavlja jaku potrebu, a istovremeno nešto čega se plašimo i gnušamo.
• Da li je dobro umjetnost doživljavati i kao neku vrstu primijenjene terapije, ili možda mjesta za bijeg?
– Apsolutno. Najplodonosnija i najefikasnija terapija za umjetnika je rad i definitivno predstavlja mjesto za bijeg. Za nekoga ko nije iz struke, umjetnost može da pomogne u rješavanju unutrašnjih konflikata, kako umjetnički rad uopšte, tako i art terapija koja se u mnogim zemljama pokazala jako efikasnim načinom komunikacije, naročito za korisnike psihijatrijskih usluga koji, kada izađu iz mentalnih institucija, imaju poteškoća da uspostave socijalne odnose i podnesu nerazumijevanje od strane okoline.
