Otvaranju postavke prethodio je omaž Markušu, autoru 22 knjige iz arhitekture, a ukupno 48 djela koja je izdao u poslednjih 34 godine, a pojedine od njih i u elektronskoj formi.
– Bio je pedagog, profesor Nacrtane geometrije u srednjoj školi, ali je stigao da bude i profesor na Građevinskom fakultetu, dok još nije arhitektonski fakultet postojao. Bio je izuzetan. Znate, postoje kritičari arhitekture koji samo lijepo pišu. Teško je biti kritičar da kritikuje i lijepo, i ono što nije lijepo. Andrija Markuš je bio jedan od njih. Cijelog svog vijeka štitio je nasljeđe kulture – rekao je monah Simeon Dragović, arhitekta i Markušev kum.
Kao moderatorka programa izložbe Milica Kralj, potpredsjednica Udruženja književnika Crne Gore je podsjetila da je Andrija bio jedan od njih i da su ovdašnji pjesnici počeli da obilježavaju Puškinov dan u Podgorici vođeni idejom profesora Pavla Radusinovića i Andrije Markuša, koji je i sam pisao o velikom ruskom književniku.
Upravo o Markuševoj svestranosti govorio je i arhitekta Aleksandar Ašanin ističući da je bio hroničar i kritičar arhitekture, ali i društva. Sva izlaganje propraćena su videoprezentacijom kroz koju je evocirano sjećanje na objave Markuševih eseja u "Danu", ali i tekstova o njegovom društvenom angažovanju koji su publikovani u drugim dnevnim novinama i periodičnoj, stručnoj štampi. Kroz različite umjetničke forme i u promjenjivim društvenim okolnostima, Markuš se dosljedno borio za ideale ljudske slobode i protiv svakog oblika nehumanog i neslobodnog poretka.
Ašanin je podsjetio da se Markuš u projektovanju dokazao već početkom sedamdesetih godina, kada je pobijedio na prestižnom konkursu za tipsku osnovnu školu (OŠ "Sutjeska" u Podgorici koja je multiplicirana kasnije u Nikšiću i Baru) i to ispred renomiranih crnogorskih arhitekata. Njegov doprinos arhitektonskoj istoriografiji Crne Gore je toliki da je nezamislivo pisati kritičku istoriju arhitekture XX vijeka bez Markušovog djela.
– Čini mi se da je upravo jedan osoben i rijedak spoj modernističkih pogleda na arhitekturu i tradicionalnih pogleda na moral i etiku, ono što je formiralo vrijednosni okvir kroz koji je Andrija Markuš posmatrao i tumačio arhitekturu i njene protagoniste – heroje i antiheroje – kazao je Ašanin.
Prof. dr Mileta Bojović, arhitekta, nije bio u prilici da prisustvuje otvaranju izložbe, pa je njegov tekst posvećen Andriji Markušu pročitao crnogorski glumac Simo Trebješanin.
– Promocija knjige „50 neimara Crne Gore" bila je povod za omaž preminulim kolegama iz druge polovine XX vijeka. „Sagoreli" su na vječitom raskoraku između radosti nadanja i strepnje od realizacije… Dobar dio knjige „Kana" posvetio je odbrani Kaninog djela, posebno hotela „Podgorica". „Sakralna arhitektura Slobodana Dragovića" pretežno je posvećena kapeli u Staroj Pazovi, koju Andrija smatra jednim od najvrednijih arhitektonskih djela na Balkanu, i Manastiru Svete Trojice u Stanjevićima. Preporučujem vam da čitate Andrijine knjige. On ih je napisao i spasio dušu. I vama će dobro činiti – pročitao je Trebješanin Bojovićeve riječi.
O radu Andrije Markuša govorio je i dr Rifat Alihodžić, redovni profesor Arhitektonskog fakulteta u Podgorici, napominjući da je pokojni arhitekta uvijek bio neposredan i direktan.
– Kad pogledate naslove Markuševih eseja u novinama i časopisima, niste morali da čitate dalje. U jednoj rečenici je pisalo sve što je htio da kaže. U ovoj sredini u kojoj se njeguje stil nezamjeranja, Andrija nije vodio računa o tome. On nije imao veliki broj prijatelja zbog toga što je bio iskren, ali su ga uvažavali zbog hrabrosti – kaže Alihodžić.
On je istakao značaj zalaganja arhitekte Markuša u zaštiti arhitektonskog nasljeđa 20. vijeka.
– Njegovu knjigu, "50 neimara arhitekture" neki smatraju manje-više faktografskom jer ne umiju da je čitaju. Na malo prostora za svakog arhitektu, za svako djelo, izrekao je nevjerovatno tačne činjenice, neumoljivo precizno... – navodi profesor čija su teorijska istraživanja usmjerena na perceptivne procese u arhitekturi i arhitektonsku kompoziciju.
Arhitekta Andrija Markuš je stvarao u sredini gdje suština ne postoji, gdje nam je perspektiva nevidljiva, neostvariva, ocijenio je profesor Dragan Radenović, vajar.
– U takvoj sredini je stvarao Andrija Markuš i uspio je da ostavi dubok trag. Čini mi se da nam je ostavio još jednu pouku, da nas smrt ravna sa besmrtnim. Vjerujem da je besmrtnost ono što svi očekujemo i da je besmrtnost ono što očekuje arhitekturu posebno kao suštinsku dimenziju smisla. Monah Simeon i Andrija Markuš su nam omogućili da idemo putem u koji možemo da vjerujemo i da očekujemo da budućnost ima smisla – rekao je, između ostalog, Radenović.
O umjetničkom daru Andrije Markuša i njegovom talentu da se izrazi kroz aforizam i karikaturu govorio je Goran Šćekić napominjući da je pored arhitektonskog opusa, ostavio i djela inspirisana humorom, kritičkim komentarima, aforizmima…
– Kada su karikatura i aforizam u pitanju, sviđala mi se njegova hrabrost, njegov inat, koji je svojstven svima nama koji želimo da loše stvari u društvu kritikujemo – rekao je karikaturista Šćekić, iza koga stoji, kako je naveo, više hiljada objavljenih karikatura.
Omaž je završen emotivnim obraćanjem Danke Markuš koja je u ime porodice zahvalila priređivačima spomen-izložbe, kao i svima koji su došli da odaju počast njenom ocu.
