– Radovi Ivane Radovanović pokazuju da je pojam proširenog polja skulpture i dalje produktivan: on omogućava da umjetničko djelo bude shvaćeno ne kao samodovoljni medij već kao otvoreno polje odnosa u kojem se prirodno i oblikovano, trajno i raspadljivo, unutrašnje i spoljašnje neprestano bore, prepliću i smjenjuju - piše Bezmarević. Kustoskinja navodi i da
"Radovanović gradi skulpturu kao proces i događaj – prostor gdje materijali, vrijeme i prostor ulaze u dijalog i zajedno oblikuju umjetničko iskustvo".
– U tom smislu, radovi Ivane Radovanović pokazuju koliko je koncept "proširenog polja" i danas ostao relevantna kategorija za razumijevanje skulpture. Njena praksa nas podsjeća da skulptura više ne može biti shvaćena kao medij definisan formom ili materijalom u njihovoj zatvorenosti, već kao diferencijalna praksa – igra između opozicija, uvijek "negativna", uvijek na granici između. Ako je modernizam tražio jasno definisane granice forme, Radovanović nas upućuje na njihovo ukidanje: na skulpturu kao prostor susreta različitih dimenzija – prirodnog i artificijelnog, stabilnog i fragilnog, vidljivog i nevidljivog. U toj zoni rađa se istina njenog rada – istina koja nije data u obliku, već u procesu i u transformaciji. Skulptura se kod Radovanović ne završava u svom objektu, već se neprestano otvara ka vremenu, prostoru i posmatraču, postajući događaj, svjedočanstvo i iskustvo. Na taj način, njeni radovi potvrđuju da savremena skulptura nije ni zatvorena forma, ni puka materija, već otvoreno polje odnosa u kojem materijali, procesi i konteksti zajedno grade prostor umjetničke istine - zapisala je Bezmarević.
• Čini mi se prigodnim krenuti od pitanja što je za Vas skulptura? Da li je ona sredstvo ili cilj umjetnikovog djelovanja?
– Počela bih od jednog aksioma: Skulptura treba da bude skulpturalna i što postojanija u prostoru.
Ona mora probuditi sva naša čula, u prvom redu nas mora mamiti da je dodirnemo. To je jedan od posebnih zahtjeva koji su utkani u poziv skulptora, da osjeća posebnu potrebu za volumenom i masom, čvrstinom i mjerljivošću. Uveliko, prednost skulpture je i to što je zbog svoje trajnosti, koja opet je diktirala i njenu mogućnost prenošenja, imala je poziciju prenosnika ne samo stilova, već slobodno mogu reći da je u ona u sebi sadržala sva ezoterična iskustva, tj.da je ona glavni prenosnik neopipljivih sadržaja koje je gradio čovjek. Dolazimo do zaključka da ako između stvari koje su predstavljene i načina na koji je to urađeno postoji sklad, imamo jedan neizbrisiv autentični trag u vremenu. Taj trag se očitava i postoji implicitno u formi. Forma nije samo kontura, veći ono što je u njoj, njen sadržaj. Skulptura, kao medijum jeste sredstvo i cilj djelovanja. tj. za mene je umjetnički proces jednak umjetničkom djelu.
• Koja je uloga umjetnika i umjetnosti danas u svijetu? Da li je to zaista samo postavljati pitanja, ili umjetnost ima i neku drugu funkciju?
– Sva djela prošlosti čovjek prihvata kroz njihove univerzalne vrijednosti (ne zbog univerzalnog izraza), a za sve velike epohe karakteristična je puna saglasnost između djela i društva. Umjetnik je u 20. vijeku dobio puna prava u društvu, ali je njegovo djelo ostalo u stalnom konfliktu sa okolinom. Savremeni umjetnik, traži vitalan kontakt s društvom, da vrši više potrebne ili pozitivne funkcije u životu zajednice. Opet, sa druge strane pred savremenim stvaralaštvom osjećamo pravi smisao izgubljene harmonije.
Forma (umjetnička) u svom začetku nosi jednu vrstu nagona da se uspostavi ravnoteža između unutrašnjeg sadržaja i spoljnjeg svijeta iskustva. Ukoliko se postigne ta ravnoteža, mi smo na dobrom putu da prikažemo jedno umjetničko djelo. Umjetničko djelo (a tako je i kroz istoriju razvoja skulpture), predstavlja most između ta dva sadržaja. Kao što je Fidler (Konrad Fiedler) rekao, u umjetnosti čovjek stupa u borbu sa prirodom, ne radi fizičke, već zbog duhovne egzistencije.
• Naslovili ste izložbu u "Kolektoru" "Pusta zemlja". Da li je zaista zemlja (Zemlja) pusta ili smo je opustošili ili ćemo je opustošiti? (Jer, Vaš rad, zahvaljući travi koja niče, demantuje čovjeka...) Da li ste dajući naziv izložbi imali možda na umu nešto sasvim drugo?
– Zemlja kao materijal po sebi nosi svetost, kao nešto na čemu se odvija i od čega zavisi život, nešto bez čega faktički nema života, ali i nešto što uzima mrtve ili čuva spomen na njihov život. Ona jeste vezana za smrt, jer je to dio njene prirode, ali ona nema za mene prizvuk nečeg zlog. Postoje razne priče, mitovi o postanku čovjeka upravo od zemlje. Negdje, u podsvijesti, čovjek sebe povezuje sa materijom zamišljenog prapočetka i stoga imamo povratak u svoju materiju.
"Kakvo se to korenje hvata, kakvo granje raste
Iz ovog kamenog darmara? Sine čovečiji,
Ne možeš reći, ni pogoditi, jer poznaješ samo
Hrpu razlutanih slika, gde sunce udara,
A mrtvo drvo ne pruža zaklon, ni cvrčak olakšanje,
Ni suvi kamen vode šum..."
T.S. Eliot, Pusta zemlja 1922.
Kada polazim od forme, ona za mene uključuje čitav kompleks ljudskih odnosa prema životu, način mišljenja, opažanja, djelovanja, življenja. U materijalnoj konstrukciji koja je začeta u vašem biću, kroz proces njenog ostvarivanja mogu se doživjeti razna iskrivljenja i neočekivana iznenađenja, koja nam se ponekad čine kao neočekivane nagrade, samo nama poznate. Materijal, prostor i vrijeme u kojem se predstavljaju su u korelaciji i sinhronizovane su u svom trajanju. I često, bez obzira što svaka ideja teži svom uobličavanju i komunikaciji, meni lično, kao intimni artefakti ostaju segmenti procesa nastanka i nestanka.
Sve umjetnosti stavljale su u prvi plan čovjeka, samo je bio drugačiji odnos prema njemu. On je nekad bio bog, nekad heroj, zatim sastavljen od blata, ili je veza sa kosmičkom energijom na zemlji, kao Či (Ch'i) …
• Što očekujete od konkretnog rada (instalacije) "Pusta zemlja"?
– Za mene, skulptura treba da posjeduje sopstvenu vitalnost, prvenstveno da sadrži nabijenu energiju, nezavisno od toga šta predstavlja. Ona nema namjeru da se dopadne čulima, već da probudi u čovjeku jednu duhovnu notu. Čovječija potreba za dopadljivošću u okvirima umjetnosti probuđuje u meni osjećaj koji se može svrstati u psihosomatsko oboljenje. Ne želim time nikom ništa da dokazujem, pa ni to da li je moguće da nakon 20. vijeka, i na početku 21. neko može misliti na taj način. Prije svega, to je za mene nemoralno. Čini mi se da se kroz skulpturu dolazi do jedinstva i smirenja duha.
• Koristite različite materijale, pritom, ne odustajući od nekih koji se sada već vežu za Vaše radove kao što su drvo, juta, terakota, pa čak i šećerne kocke. Zašto su ovi materijali u Vašem fokusu?
– Kako je skulptura jedna vizuelna, prostorna i posredna umjetnost, značaj materijala je od velike važnosti. Sa njim, ukoliko ga prihvatite na pravi način ulazite u jednu avanturu, gdje vam se nude različite mogućnosti. On ne može biti pasivna građa, već svojom vitalnošću učestvuje u građenju djela. Dok ne dobije svoju formu, djelo je samo zamisao, nije taktilno. Forma nam nudi taj ljudski, afektivni trenutak. Riječ je o jednom trojstvu koje postoji između materijala, forme i postupka, koji ih sjedinjuje. Stoga, jedan materijal nije zamjenjiv drugim. Od samog početka im je drugačiji proces, tehnika i na kraju čulni kvaliteti. Jedna od karakteristika materijalnog je da je ta materija uvijek ograničena. Shodno tome, juta, slama, konac, šećer, drvo.. imaju svoje trajanje, puno skrivenih mogućnosti. Razvoj ovih mogućnosti nije dat u vidu zakona. To je neizvjestan put u kojem nema sigurnog ishoda. Upravo preko materijala imamo mogućnost ulaska u formu.
