Film je radost gledalaca emitovan i u Crnoj Gori. A o ovom, kao i drugim filmovima koje je režirao, kao i poeziji koju neumorno stvara razgovaramo sa Đurovićem.
• Vaš film "Sveta Petka krst u pustinji" i dalje živi svoj život. Brojne projekcije u Srbiji, regionu, svijetu, učešće na velikom broju festivala, nagrade i uspjesi koje je postigao najbolje svjedoče o njegovom kvalitetu. Kako danas kad se osvrnete vidite put ovog filma?
– Skoro tri godine od premijere filma "Sveta Petka - Krst u pustinji", njegov festivalski život se privodi kraju. Trebalo bi da bude prikazan na još jednom festivalu u Italiji ove godine, kao i u Australiji. Do sada je bio na 68 festivala i osvojio 33 nagrade. Imao je preko 100.000 bioskopskih gledalaca. Predstavljao je Srbiju na "Danima frankofonije" u šest zemalja i na "Nedelji evropskog filma" u Helsinkiju, u organizaciji Evropskog parlamenta. Nakon televizijskih premijera u svijetu i regionu, krajem ljeta očekujemo da se film konačno pojavi i na striming servisima Apple, Amazon Prime i Google Movies, pa će biti dostupniji i dijaspori koja do sada nije uspjela da ga pogleda. Svakako je ovo bio jedan lijep i dug put od devet godina - od prve ruke scenarija 2016. godine, pa do završetka plasmana i distribucije 2025. godine.
• Bili ste na mnogim festivalima u zemlji i svijetu. Kako vidite savremene tokove u filmskoj umjetnosti i gdje smo mi pozicionirani u njima?
– Ne mogu reći da sam optimista kada vidim nove tendencije u svjetskoj kinematografiji i probleme sa kojima se susreću najveće i najbogatije produkcije, jer to znači da ni mi, mali, pri dnu liste ove industrije, nećemo imati veće prilike. Svjesni smo da je sve sve skuplje iz godine u godinu i da nešto što ste mogli da snimite za relativno skromne novce prije deset godina, sada je to neizvodljivo. Više nije moguće napraviti dobar i jeftin film, osim ako to nije nešto što se odvija sa par likova na nekoliko lokacija. Ipak, i dalje postoje primjeri sjajnih nezavisnih i autorskih filmova u svijetu, koji daju nadu da ipak nije sve tako crno i da će film preživjeti i ovu krizu. Moramo nove generacije učiti da gledaju filmove, a ne prilagođavati i devlavirati filmsku umjetnosti zbog prilagođavanja trendovima, manjka pažnje i odsustva interesovanja za nešto ozbiljno među mlađom publikom, koja je sada pretežno bioskopska publika. A često zapravo u bioskopima ni ne gledaju filmove, već u svoje telefone tokom filma. Na žalost, kod nas nije sjajna situacija, prije svega jer sve manje ljudi ide u bioskope i gledanost domaćih filmova je najčešće premala. Ljudi takođe očekuju da film gledaju besplatno na televiziji, ili piratski na YouTube-u, i iz nekog razloga se slabo odlučuju da odu u bioskop. Moguće da su za to krivi striming servisi, pregršt filmskih kanala na televizijama, piraterija, kao i to da ljudi prosto neće, ili ne mogu da izdvoje novac za kartu, jer podrazumijevaju da odlazak u bioskop neminovno iziskuje kokice, piće i sve što povećava taj trošak. Mnogo se promijenila kultura odlaska u bioskop i poslije Korone. U Srbiji i regionu od domaćeg filma mislim da niko ne živi. Tu su "ekscesi" poput filmova "Toma", "Južni Vetar", "Montevideo", "Parada", "Mi nismo Anđeli 2" i naravno najgledanijeg domaćeg filma u ovom veku "Zona Zamfirova", koji su imali preko pola miliona gledalaca, ali na žalost, za četvrt vijeka - to je to. Sve su to faktori koji čine da se film u Srbiji i regionu ne može smatrati komercijalnim djelom i da ga je nemoguće isplatiti, a kamoli nešto zaraditi i da to producentu ostane kao ulog za sledeći projekat. Sve je nesigurno, pa i regionalni filmski fondovi na koje se svi mi oslanjamo. Stoga nisam siguran kako će izgledati domaća kinematografija u godinama koje slijede, ni koliko će se uopšte filmova godišnje snimati i prikazivati, ali nešto će morati da se promijeni - pa na koju god stranu. Ili će produkcije morati da budu jeftinije i da ljudi rade za manje novce, ili više niko neće snimati filmove u nekom trenutku. To je muka kroz koju i lično prolazim sa novim filmom koji spremam, ali, nadam se da će se nešto otvoriti.
• Koliko Vama lično znače nagrade i priznanja, a koliko znače za dalji rad?
– Na žalost, i u našem regionu, ali i u svijetu, to što vam je film bio na puno festivala, dobio mnoštvo nagrada i imao veliki broj gledalaca najčešće ne znači da ćete nužno dobiti podršku i sredstva za novi, odnosno sledeći projekat. Možda ta vrsta uspjeha ima udjela u zemljama čiji filmovi vraćaju novac investitorima, ali na Balkanu, pa često i u Evropi, to nema mnogo značaja, osim ako niste dobili neku od glavnih nagrada na Berlinu, Veneciji, Kanu, Lokarnu, San Sebastijanu ili Karlovim Varima, pa time skrenete pažnju potencijalnih koproducenata i distributera van regiona. Svakako, nagrade prijaju autorima, kao još jedna potvrda kvaliteta njihovog djela, ali i to da je film razumjela i prihvatila publika sa drugog kraja svijeta, iz drugih kultura. To je ljepota i moć umjetnosti. Da prelazi granice i spaja ljude kroz emociju. Ipak, i sam se vodim time, a to sam govorio i studentima dok sam bio asistent na Akademiji umetnosti u Beogradu, da nagrade jesu vjetar u leđa, ali da ne treba da se zanesu kada ih dobiju, a ni da očajavaju ako ih ne dobiju, jer to nije jedini način vrednovanja djela. Možete napraviti sjajan film, koji iz bilo kog razloga neće biti na nekom festivalu, niti dobiti nagradu, ali će dotaći gledaoca, pa možda nekome i promijeniti život. Sa druge strane bili smo nebrojeno puta svjedoci da su neke velike nagrade dobijali filmovi koji nas ostavljaju ravnodušnim, pa se zapitamo za koga su uopšte i pravljeni i ko je za njih dao novac. Svaki uspjeh domaćeg filma u svijetu je značajan, obzirom da smo mala zemlja, sa malom kinematografijom i da nismo konkurentni ozbiljnim evropskim i svjetskim produkcijama i viskobudžetnim projektima - a za nas su i njihovi niski budžeti ogromni. Zaista mislim da je lijepo kada god naš film ima priliku da bude prikazan i viđen van granica Balkana. Lično, najdraže su mi nagrade iz zemalja od kojih ih ne bih ni očekivao, jer mi je to znak da je moje djelo uspjelo da bude univerzalno i opštečovječno. Na primjer, za naslovnu ulogu u filmu o Svetoj Petki je Milena Predić dobila Nagradu za najbolju glumicu na festivalu u Omanu, koji je muslimanska zemlja, i meni je upravo to pokazatelj moći jednog djela.
• Pored filma, duboko ste zagazili i u poeziju. Vaše zbirke našle su mjesto u srcima ljubitelja poezije svih generacija. Šta je okosnica Vaše poslednje zbirke "Kako se na srpskom kaže čežnja"?
– Upravo dok pišem ovaj odgovor u štampi je novo, 13. izdanje prve zbirke "Kako se na srpskom kaže ljubav". Kada sam 2015. godine počeo da pišem tu knjigu, nisam ni slutio da će ona, a i njeni neplanirani nastavci postati poetski bestseleri, ni da će se prodavati evo skoro deceniju kasnije. Nakon knjiga o ljubavi, tuzi, sreći i nadi, poslednja u nizu je o čežnji. Ove riječi su samo donekle tematska asocijacija, ali su sve knjige na neki način isprepletene raznim emocijama, baš kao što to biva u životu i svakodnevnim osjećajima. Mislim da su gradirale u kvalitetu, ali neka to procijene čitaoci. Sve su bazirane na mojim osjećajima i doživljajima, ali nisu sve potpuno autobiografske. Mislim da su doživjele toliki uspjeh upravo zato što sam ih pisao za sebe, iskreno, bez neke kalkulacije i namjene. Zato se i žene i muškarci razne dobi u njima pronalaze. Milo mi je kada vidim da ih čitaoci poklanjaju dragim osobama za rođendane, ili za godišnjice veza. I koliko god znam da se glas o knjigama širio organski, bez neke velike reklame, već od usta do usta i od ruku do ruku, uvijek se iznenadim kada mi izdavač kaže da se spremaju nova izdanja. Meni pisanje nije primarno zanimanje. To radim za svoju dušu, iz ljubavi i hobija, pa mi je drago da se i drugi prepoznaju u njima. Svake godine na Sajmu knjiga u Beogradu imam lijepe susrete sa čitaocima. Neki se vraćaju iznova, pa uzimaju knjigu koju nemaju za sebe, ili na poklon nekome.
• Kakvi su Vam dalji planovi?
– Planovi za pisanje su da se vratim kratkim pričama. Nedostaje mi ta forma. Prethodna zbirka priča je izašla prije deset godina. Imam puno zabilježenih crtica i ideja u međuvremenu, ali čekam vrijeme i mir da sjednem i razvijem ih. Nadam se da će biti gotova za beogradski sajam knjiga 2026. godine. Što se tiče glavnog životnog poziva, pokušavam da skupim sredstva za novi film pod nazivom "Naš otac", po istoimenom romanu moje majke, Ljiljane Habjanović Đurović. Konkurišem na regionalnim fondovima, sa nadom da će se nekoj od komisija dopasti ideja i da će podržati projekat, te da ću sledeće godine moći da uđem u predviđeno snimanje. Planiram da dio filma snimam i u Crnoj Gori, kao i da sarađujem sa nekim crnogorskim glumcima. Svakako, sve je to kao što znate neizvjesno, ali s vjerom u Boga pokušavamo i borimo se za umjetnost. Nadam se da ćemo za koju godinu imati ponovo priliku da pišemo intervju povodom crnogorske svečane premijere tog filma.
