Dramaturgiju i dramatizaciju potpisuje Slobodan Obradović, scenografiju Zorana Petrov, kostimografiju Marina Sremac, a izbor muzike Veljko Mićunović. U predstavi su igrali: Boris Isaković, Marko Marković, Marta Bereš, Nenad Pećinar, Jugoslav Krajnov i Marko Savić.
Prozno tkivo romana "Iskupljenje" Branimira Šćepanovića višeslojno je i uobličeno modernom tehnikom pripovedanja kojom se osvjetljava tragikomična donkihotovska borba s vetrenjačama mraka i licemjerstva, kazao je reditelj Veljko Mićunović.
– Predstava kroz priču o malom čovjeku Grigoriju Zidaru, provlači teško, strastveno i halucinantno razmišljanje; viziju nevinog i progonjenog čovjeka koji u okrutnom ogledalu društva čita njegov raspad, ali istovremeno i obmanu sopstvenog postojanja. Sve je tu u dvojstvu i dvostrukoj protivrječnosti: zajedljivost i sažaljenje, strah i mržnja, ljubav i izdaja, razobličavanje jednoumlja i lažno herojstvo. Demistifikacijom i razaranjem mitova jednog, odnosno svih sistema, govorimo i o velikoj prevari istorije koju pišu pobjednici, o obmani jednog vremena koje se reflektuje i u našoj stvarnosti – zaključio je Mićunović.
Igor Burić u kritici ovog komada ističe da je Slobodan Obradović dramatizujući ovo djelo, ujedno radeći kao i dramaturg, pratio prekobrojne linije koje ga čine teškim za razumijevanje, dok Veljku Mićunoviću ovo nije prvi put da se na tragu apsurda bavi ljudskom egzistencijom.
– Možda su samo pitanje vjere kao spiritualnosti, pa i društvene odgovornosti kao očiglednog angažovanja u publici, jedna specifična novost. Ako se shvate bukvalno, što je donekle neminovno, jer naš razum, htjeli to ili ne, traži objašnjenje, neće se iz pozorišta izaći zadovoljno. Međutim, ako se oslobodimo imperativa racionalnog, pa i logičkog, stvaraoci predstave na čelu sa rediteljem Veljkom Mićunovićem i glumačkom ekipom koju u glavnoj ulozi predvodi Boris Isa-ković, ostaviće gledaoca vrlo pozvanog da slobodno bude zbunjen, nadomješćujući to ludičkom snagom, emotivnom dubinom i toplinom jedne ljudske priče koja svu svoju metafizičku nelagodu u jednom ključnom trenutku prenese kao pitanje društvene odgovornosti i u publiku. Šta to znači? Znači da su uspjeli – zaključio je Burić.
Nakon predstave, u foajeu Nikšićkog pozorošta, organizovan je razgovor o predstavi, uz moderaciju Radisava Jevrića koji je naglasio da su novosadski glumci priredili nesvakidašnji pozorišni doživljaj, jer predstava do samog kraja nosi duboku emociju.
– U predstavi se govori o velikoj prevari istorije koju pišu pobjednici, o obmani jednog vremena koje se reflektuje i u našoj stvarnosti. Ne bih ni jednu rečenicu dodao, jer smo u Crnoj Gori imali neke slučajeve sa spomenicima. To što pobjednici pišu u istoriju mislim da je najprirodnija i najnormalnija stvar. Pisaće onako kako njima odgovara, samo što živimo vrijeme u vrijeme u kojem je sve zabetonirano. Nikakva revizija istorije koju su pisali pobjednici revolucionari ne dolazi u obzir – kazao je Jevrić, dodavši da njemu lično, cilj komada liči na potpunu kafkijansku atmosferu.
Dramska umjetnica Marta Bereš kaže da je ključ za lik koji tumači u predstavi, upravo podrška muškarca.
– To je njena nada. I to se na kraju desi. U jednom trenutku imamo razočaranje sa njene strane, ali ona nastavlja svoj put. Ona će naći nekog drugog, pružiće priliku i tražiti ljude gdje može da pumpa snagu ili energiju koja je pokretačka. A uostalom, debate i teoretisanje uvijek vode muškarci, a žene štrajkuju glađu. Tako da one uvijek imaju neku drugu funkciju koja je mnogo jednostavnija, ali mnogo snažnija – kazala je Bareš.
