Crnogorski simfonijski orkestar (CSO) rukovođen dirigentom Markom Korovićem nastavio je sezonu uspješnim koncertom nalovljenim "U tami". U velikoj sali Muzičkog centra Crne Gore sa CSO kao solistkinja nastupila je francuski mecosopran Florian Hasler, koja je svojom interpretacijom pokazala koliku moć ima ljudski glas, naročito kada je podržan snažnim orkestarskim zvukom. Na programu su bila djela Franca Šuberta - "Mlada monahinja", solo pjesma za glas i orkestar D 828, "Vilinski kralj", solo pjesma za glas i orkestar D 328, Kloda Debisija - "Mjesečina" iz "Bergamske svite", Gabrijela Forea - Svita "Peleas i Melisanda", op. 80 i Riharda Vagnera - "Vezendonkove pjesme za glas i orkestar".
Prije koncerta imali smo priliku da razgovaramo s Florianom Hasler, koja i na sceni, pred publikom, potvrđuje i gradi ono što je već pokazala na brojnim takmičenjima s kojih se vraća s nagradama.
Zanimljivo je da Hasler nije prvi put u Crnoj Gori. Našu zemlju posjetila je prije neku godinu, kao tinejdžerka s roditeljima. Tada je obišla Kotor, i kako kaže, i tada, kao i sada očarana je prirodnim i kulturnim ljepotama naše zemlje. Za nju je ljepota Crne Gore bila pravo otkriće, dodaje Hasler. Naročito joj se dopada miks različitih kultura, kao i ljubaznost i toplina, ali i otvorenost i iskrenost ovdašnjih stanovnika.
• Kako ste se opredijelili za solo-pjevanje, za opersku karijeru, jer, pročitala sam da ste počeli kao hornistkinja?
– Uvijek sam voljela da se izražavam i riječima, da se koristim tekstom, da riječima iskažem neke stvari. Veoma sam povezana, duboko, s riječima, sa govorom. I uvijek tražim prave riječi, da bih tačno nešto iskazala, da ne bude nejasnoća ili da se nešto pomiješa. Volim da budem precizna, volim riječi, volim književnost, a volim i pozorište, i to sam pronašla u operi i lidu - solo-pjesmama. Ovaj repertoar omogućava glasu velike mogućnosti izražavanja. Kao pjevač, ne možete se dosađivati. Doduše ne možete ni kao hornista, ali ovdje postoje riječi, riječi, riječi...
• Kako je došlo do saradnje s Markom Korovićem i CSO, kako je počelo? Kako biste ocijenili Vašu saradnju s njima?
– Mislim da me je Korović primijetio na takmičenju "Kraljica Elizabeta" u Briselu, i da me je potom pitao da li bismo mogli ostvariti saradnju, i što bi to moglo biti. Razmišljali smo o različitim modusima saradnje i složili smo se da bi ovakav koncert bio dobar, poželjan. Ovo je ujedno i izazov za mene, naročito Vagner jer ovo nisu tipične solo-pjesme. No, ja mogu s tim da se izborim. Mislim da nam probe idu baš dobro, brzo se dogovaramo i zajednički želimo da pokažemo dubinu ove muzike, bez pretjerivanja i nepotrebnog guranja nekih stvari, naročito emocija. Jednostavno želimo da neke stvari dođu same od sebe, naročito kada je u pitanju struktura djela koja i služi ideji ovgo djela, i ovih djela. I naslov koncerta "U tami" osmišljen je kako bi se publika fokusirala na boje muzike, da je ništa drugo ne ometa. Jer, ova muzika je puna emocija. Sama ideja djela je velika, nisu tu kod Šuberta i Vagnera u pitanju neke uobičajene, "male" emocije. To su mitološke stvari, koje zahtijevaju cijelog čovjeka, koje obuhvataju cijelu planetu. Recimo, Vagner je dok je pisao ovo djelo bio veoma zainteresovan za budizam. Možete pronaći nešto što nije ni početak ni kraj, već nešto kao perpetuum mobile. I to je ovdje svjesno, osviješćeno. I dolazi iznova i iznova, i tu mudrost moramo da pustimo da se izrazi, da se pojavi, i zato mislim da je mrak prilično prikladan - da ljudi mogu da sagledaju sebe, svoju unutrašnjost.
• Kako ste izabrali baš ova djela za repertoar? Što inače volite da pjevate, izvodite?
– Repertoar ovog koncerta morao je da se uskladi s CSO, sa orkestarskim vibracijama. I mislim da su muzičari ovom repertoaru pristupili ujedno s mudrošću, ali i strašću, a to ne može baš svaki orkestar. Mislim da je i Korović to znao i zato se odlučio za Vagnera, i Šuberta kao dopunu koja se dobro uklapa, jer početak mora biti drugačiji od Vagnera, koji je kao jedan veliki luk. Vagner je jedan od mojih omiljenih kompozitora, napisao je ovo ranije, kao vježbu za "Tristana i Izoldu", a to je opera koja je promijenila tok muzičke istorije, jer nije mogla proći nezamijećeno, i zbog nje su mnogi kompozitori promijenili svoj stil pisanja.
Inače, mnogo pjevam operu. Volim da budem na sceni i volim pozorišni nastup, volim da budem kao ogledalo ljudima u publici. Izvodim i ranu muziku, kao i romantiku. Naravno, voljela bih da izvedem cijelu "Karmen", a pjevala sam već mnoge arije iz te opere. To nije jednostavan lik.
• Koji su glavni izazovi za glas mecosprana u odnosu na neke druge glasove, recimo soprane?
– Njemci imaju riječ za to - fah. I to je prikladnije reći, jer nije to samo pitanje koliko visoko ili nisko možete glasom da idete. Pitanje je i boje glasa, kao i koliko ste skoncentrisani, jer vaš glas uvijek mora biti "malo iznad" orkestra, tako da u stvari radite cijelim tijelom, ne samo glasom, a da biste bili glavni instrument u cijelom djelu, i zato je ovo veoma izazovno. Inače, ovog Vagnera mnogi pjevaju malo kasnije, ali, ja mogu da ga izvedem već sada, odgovara boji mog glasa. I zato nisam htjela da propustim ovu priliku da ga pjevam.
